Home

Džon Kits: Oda slavuju

1
Srce boli, muči utrnulost snena
   Moje čulo ko da kukute sam pio,
Il iskapih mutan opoj, prije trena
Kada sam u Letin zatvor uronio:
To ne zbog zavisti na tvoj udes srećan,
   Već što me presrećnim čini sreća tvoja –
      Kad ti, lakokrila Drijado drveća,
         U nekom melodičnom spletu
Zelenila bukvi, i sjenki bez broja,
   Lako, punim grlom, pjevaš pjesmu ljetu.


2
O da gutljaj berbe, što u dubinama
   Zemlje hlađena je dugo, i što daje
Okus Flore, selske zeleni, pjesama
   Provansalskih, plesa, veselja pod sjajem
Sunčanim, da pehar, toplog juga što je
   Pun, sa hipokrenskim* rumenilom pravim,
      S bisernim mjehurjem što iskri uz sami
         Rub i usta purpurne boje,
Ispijem i svijet, nevidiljv, ostavim
   I s tobom u šumskoj da nestanem tami.


3
Nestanem, iščilim, posve zaboravim
   To što ti u lišću nikad nećeš znati:
Klonulost, groznicu, brigu što se javi
   Tu gdje jedan drugog slušamo stenjati,
Gdje kljenut sijede, zadnje vlasi hude
   Trese, mladi blijede, ko avet se tanje
      I mru, i gdje misliš – da pun tuge budeš,
         Očaja s okom od olova,
Gdje oko Ljepote brzo gubi sjanje,
   Za njim tek do sjutra čezne ljubav nova.


4
Bježi! jer tebi će donijet me sila
   Ne s panterama Bahove kočije
Nego poezije nevidljiva krila,
   Premda tupi mozak smeta i koči je.
Već sam s tobom! Noć je blaga, i na tronu
   Možda je Kraljica Luna, i sve njene
      Zvjezdane je vile okružile, ali
          Tu nećeš nać svjetlost, sem onu
Kojom, s neba, lahor mrakove zelene,
   Krivudavih staza mahovinu, zali.


5
Ne mogu cvijeće vidjet pod nogama,
   Ni kakav blag tamjan lebdi oko granja,
Ali svu slast slutim, sred mirisnih tama,
   Koju u to doba godišnje poklanja
Mjesec travi, česti, i gloga bijelog
   Grmu, divljoj voćki, šipku pastoralnom,
      Ljubicama čija svenuća su laka,
         Prvome čedu maja zrelog:
Mošus-ruži, s rosnim vinom, zujnom stalno
   Stjecištu kukaca za ljetnjih sumraka.


6
Ja u tami slušam; i često bjeh prije
Napola zaljubljen u smrt-olakšanje,
I imenom nježnim u mnogoj pjesmi je
Zvah da uzme u zrak mirno mi disanje;
Sad više no ikad čini se da mrenje
Raskoš je: u ponoć izdahnuti lišen
Svih bolova, dok se sve u tvojoj duši
         Izliva s takvim ushićenjem!
Još bih ti pjevao, no zalud mi uši –
Bus postaše za tvoj rekvijem uzvišen.


7
Za smrt se, besmrtna Ptico, ti ne rodi!
Nema naraštaja gladnih da te guše;
I glas što ga slušam, dok ova noć hodi,
U stara vremena car i luda čuše:
Možda taj poj k srcu tužnom put napravi
Rutinom, kad čežnjom za domom morena,
Stajaše, sred tuđeg žita, u suzama;
         Taj što čarna okna zatravi,
U pjeni pogubnih mora otvorena,
U izgubljenim vilinskim zemljama.


8
Napušten! ko zvono već je sama riječ:
Otrgnu od tebe i sebi me vrati.
Zbogom! Mašta tako, kakav glas je bije,
Vilenjače varljiv, ne može varati.
Zbogom! Tužna himna gine svrh livada
Blizih, nad potokom tihim, uz bregove
Strme, put susjednih dolinskih dubrava
         Duboko se zagnjuri sada:
Je li to vizija, il san budan? Ove
Glazbe je nestalo: – bdim li ili spavam?

----------------
*Hipokrena – izvor na Helikonu u kojoj su se kupale muze.


Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe

Antologija crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku
07. 07. 2011.
Antologija savremene crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku biće promovisana u Centru savremene umjetnosti u Podgorici – Dvorac Petrovića na Kruševcu – u petak, 8. jula u 21 sat, kao i u Baru ... detaljnije
 
Svemoderna Montenegrina
06. 04. 2011.
U izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz Podgorice objavljena je knjiga “Svemoderna Montenegrina”, autora Borislava Jovanovića.

Riječ je o publikaciji koja objedinjava već objavljene i... detaljnije
 
Ognjen Spahić dobitnik je The Ovid Festival Prize
22. 01. 2011.
Pisac Ognjen Spahić, dobitnik je nagrade The Ovid Festival Prize koja se dodjeljuje u okviru međunarodnog rumunskog književnog festivala “Days and Nights of Literature”.

The Ovid Festival Prize je međunarodna... detaljnije
 
Arhiva vijesti