Džon Kits: Oda slavuju
| 1 Srce boli, muči utrnulost snena Moje čulo ko da kukute sam pio, Il iskapih mutan opoj, prije trena Kada sam u Letin zatvor uronio: To ne zbog zavisti na tvoj udes srećan, Već što me presrećnim čini sreća tvoja – Kad ti, lakokrila Drijado drveća, U nekom melodičnom spletu Zelenila bukvi, i sjenki bez broja, Lako, punim grlom, pjevaš pjesmu ljetu. 2 O da gutljaj berbe, što u dubinama Zemlje hlađena je dugo, i što daje Okus Flore, selske zeleni, pjesama Provansalskih, plesa, veselja pod sjajem Sunčanim, da pehar, toplog juga što je Pun, sa hipokrenskim* rumenilom pravim, S bisernim mjehurjem što iskri uz sami Rub i usta purpurne boje, Ispijem i svijet, nevidiljv, ostavim I s tobom u šumskoj da nestanem tami. 3 Nestanem, iščilim, posve zaboravim To što ti u lišću nikad nećeš znati: Klonulost, groznicu, brigu što se javi Tu gdje jedan drugog slušamo stenjati, Gdje kljenut sijede, zadnje vlasi hude Trese, mladi blijede, ko avet se tanje I mru, i gdje misliš – da pun tuge budeš, Očaja s okom od olova, Gdje oko Ljepote brzo gubi sjanje, Za njim tek do sjutra čezne ljubav nova. 4 Bježi! jer tebi će donijet me sila Ne s panterama Bahove kočije Nego poezije nevidljiva krila, Premda tupi mozak smeta i koči je. Već sam s tobom! Noć je blaga, i na tronu Možda je Kraljica Luna, i sve njene Zvjezdane je vile okružile, ali Tu nećeš nać svjetlost, sem onu Kojom, s neba, lahor mrakove zelene, Krivudavih staza mahovinu, zali. 5 Ne mogu cvijeće vidjet pod nogama, Ni kakav blag tamjan lebdi oko granja, Ali svu slast slutim, sred mirisnih tama, Koju u to doba godišnje poklanja Mjesec travi, česti, i gloga bijelog Grmu, divljoj voćki, šipku pastoralnom, Ljubicama čija svenuća su laka, Prvome čedu maja zrelog: Mošus-ruži, s rosnim vinom, zujnom stalno Stjecištu kukaca za ljetnjih sumraka. 6 Ja u tami slušam; i često bjeh prije Napola zaljubljen u smrt-olakšanje, I imenom nježnim u mnogoj pjesmi je Zvah da uzme u zrak mirno mi disanje; Sad više no ikad čini se da mrenje Raskoš je: u ponoć izdahnuti lišen Svih bolova, dok se sve u tvojoj duši Izliva s takvim ushićenjem! Još bih ti pjevao, no zalud mi uši – Bus postaše za tvoj rekvijem uzvišen. 7 Za smrt se, besmrtna Ptico, ti ne rodi! Nema naraštaja gladnih da te guše; I glas što ga slušam, dok ova noć hodi, U stara vremena car i luda čuše: Možda taj poj k srcu tužnom put napravi Rutinom, kad čežnjom za domom morena, Stajaše, sred tuđeg žita, u suzama; Taj što čarna okna zatravi, U pjeni pogubnih mora otvorena, U izgubljenim vilinskim zemljama. 8 Napušten! ko zvono već je sama riječ: Otrgnu od tebe i sebi me vrati. Zbogom! Mašta tako, kakav glas je bije, Vilenjače varljiv, ne može varati. Zbogom! Tužna himna gine svrh livada Blizih, nad potokom tihim, uz bregove Strme, put susjednih dolinskih dubrava Duboko se zagnjuri sada: Je li to vizija, il san budan? Ove Glazbe je nestalo: – bdim li ili spavam? ---------------- *Hipokrena – izvor na Helikonu u kojoj su se kupale muze. Prijevod: Marko Vešović – Omer Hadžiselimović: Naslijeđe |
|
|||||
|
|||||
|
|||||