ARS br. 1-2 god. 2010.
Nije kasno da pišem o vremenu.
Nije kasno da pišem sad o vremenu.
Moram ostaviti putokaz, jer počinje da duva jugo
u sred decembra.
Takve prilike znaju navesti čovjeka da zavoli pogrešnu stvar
ili pogrešnu personu.
Veliki stanični sat ne radi već dvadeset i pet godina.
Njegove crne, rimske pruge prijete ukočenom
preciznošću, isto kao smrt.
Ona izgleda probirljivo, mada joj je sasvim nebitna
željeznička vreva,
u kojoj niko zapravo ni sa kim ne razgovara.
Ne gledaj na sat.
Između moje racionalne namjere i tvog iracionalnog
vremena,
nema ništa drugo do vozni red.
Pročitaće ti ga grbava starica
sa tugom poljskih pjesnika.
Pejzaž je prekrasan!
Liči na velike ideje drugova iz djetinjstva.
Zlatne palate koje smo izmaštali,
neonske bazene, šarene porodice,
djecu od dragog kamenja...
Da ne nabrajam,
sve se vidi kroz promičuće prozore.
O vremenu su svi već sve rekli.
Teško da se može dogoditi štogod novo, osim još par
dirljivih redaka,
koji će uglavnom govoriti nešto isto.
Nema važnije Prošlosti, ni manje važne Sadašnjosti
na ekranu,
dok se u naprijed može istim imenima.
U tom brlogu najteže pada sjećanje.
Ali vječnost nameće školski zadatak.
Upravo sad.
***
Pred tobom igra ciganska mečka,
navođena ritmičnom bukom vlasnika.
Stravična slika iz djetinjstva košta šaku sitniša,
a nekad Užas igra za džabe.
Ne znam kad ćeš stići.
Ne mogu ti obećati mnogo osim sive ulice
i strasnog mraka u martovske ide.
Proljeće uvijek donosi pregršt preživjele truleži,
nedosanjanih zimskih ljubavi
što drhte da se utope u ljetu, bijelom vinu
i mušuljama.
Zato ne žuri.
Naši gradovi nemju trgove koji nose velika imena.
To nijesu revolucionarni, krvavi pločnici,
već betonske kurve kojima imena mijenjaju
onako - kako se mijenja pohotnost vladara.
Preko njih je ustvari najbolje preletjeti.
Nekoliko nedostajanja i negacija,
čisto da se bude dosljedan
neviđenim božijim čudima, odvešće te
pravo.
Nipošto ne skreći ni desno, niti lijevo.
Tamo,
kažu,
vlada bezmjerje...
***
Smrt je neznalica.
Ako budeš strpljiv,
mogao bi da je nadmudriš u partiji šaha,
Antoniuse.
Dijete je vuklo majčinu ruku,
reklo je tiho: "Eno ga neki čovjek".
"Ne boj se sine", prošaputala je majka,
i njen topli dah ga je ohrabrio.
Čovjek - kako to jezivo zvuži.
Kroz vjekove uz sladoled od vanile!
Vidiš kako se svijet brzo potroši.
A ti idi ipak da osvojiš nju,
(smrt nije uvijek ženskog roda)
jer jedina istorija koja postoji
je između muškarca i žene.
***
Neki muzičari pjevaju o drugim gubtinicima,
i o novcu.
Trupa glumaca ne žuri nigdje.
Ponudiće ti mladu glumicu,
zato što si vitez i dobro izgledaš na sceni.
Ti dostojanstveno uđi u svoj lik,
oslobodi Helenu ili Dulcineu,
i uživaj slavu.
Na kraju ćeš ipak morati da umreš,
ali ne ide to sad...
Čak i kad umreš, još nekoliko narednih sati
nećemo biti sigurni u to,
zato ne brini... Na vrijeme si. ARS br. 1-2 god. 2010.
|
