Delimir Rešicki: Aritmija
| Krakow, Kazimierz Bruni Schultzu Nikada bog nije prošlost i sadašnjost sljubio s tako teškim ljepilom kakvo sam posvuda u zraku udisao tamo pokraj Wisle o ti, yingele tražeći dućane cimetove boje u kojima su ti preci jednom davno šaptom i mukom prokleli sve jutarnje zvijezde što zanavijek su im ostale prišivene za rukave i tvoje snježne oči sada poljubi sipu koja rasipa slatko crnilo smrti da ti san iznova ne nađe put do pučine. Pomoli se utvarama koje na nebu za nekog drugog crta polarna svjetlost i nikome ne pričaj što si vidio tamo u bjelini o ti, yingele. Tko je i jednom hodao za bilo čijim stopama u snijegu zna da se nitko ne vraća istim putem kojim je jednom pokušao prevariti vrijeme u snijegu nas bog još jasnije vidi snijeg pada tek kada se njemu pomrači vid bog snijegom liječi svoj neizlječiv strah. Magle sa sjevernih mora putovale su još dugo i daleko što južnije i južnije u ravnicu kako bi prvorođeni u njima skrio svoju umornu vojsku tako je uvijek sam mislio nastajala Poljska i kada se god magla s kasne jeseni spusti u Kazimierz ja opet vidim tolike utvare kako pokušavaju kao prljave rite spaliti svoje vlastite sjene izgovarajući imena o ti, yingele svih mojih znanih i tvojih neznanih mrtvih. Tko je i jednom hodao za bilo čijim stopama u snijegu stići će zato, makar u snu na kraju puta jednom u Kazimierz tu reći dome zašto me ostavi o ti, yingele. Šalamunov hram Još jednom htio bih podići šator u blizini tvojega srca. Seljak u polju baca mlado sjeme žita u netom uzoranu brazdu. Svako zrno, trenutak prije nego dodirne zemlju pretvori se u noćnoga leptira ostavljenoga na milost i nemilost danjoj svjetlosti. Vidio sam tu čaroliju jednom u tvojim očima na koricama poklonjene knjige. Pas mokraćom označava granice svojega svijeta. Pitagora to učini pepelom. Sve sam svoje udice oprao u posvećenoj vodi. Prije nego se spustih do čamca iz riječnoga mulja rukama iskopah dugo skrivano veslo. Nevidljiva menora gorjela je u svjetlosti kolovoza na ulazu u hram. Jedna po jedna gasile su se daleke zvijezde melankolije. Stara su plemena koja su ih prva vidjela kako se u mliječnoj maglici rađaju na nebu. Nikada više nisu podigla glavu. Svi koji su diplomirali na tvojim stihovima mogu sada komotno u raj. Bez straha urezati svoje ime u koru mlade breze. Baciti u vis šaku prašine i čekati da im na pamet padne ono što nije u širom otvorene oči. Ambrozija Što će, doista slobodnim ljudima poezija? Ispod drveta na kojemu je visio Branko Miljković nije nikada procvjetala mandragora. Hrušt s tvojih trepavica odavno je odletio u Pomeraniju. Mrtvo tijelo Nico raspadalo se u ljetnome uzduhu jer nitko nije htio preuzeti kovčeg koji je danima ukleto lutao Europom kao pelud ambrozije na krilu anđela. Dok je pjevala nešto od berlinske prašine još joj se dugo nakon nevremena smirivalo u očima. Nikada nismo, poput nje postali bezdomni sredovječni junkiji jer za to je trebalo malo više vremena od onoga kojega je nama poklonila poezija. Kocke Ne razgovaraj nikada sa strancima i nizašto ne otvaraj usta u otrovnoj svjetlosti kolovoza. Jedi paučinu imao si jedno zdravo oko ali među slijepima nisi bio kralj. Imao si jedno uho u drugome od zime i ljudi skrio se šišmiš u toplu tišinu, trulo lišće i vlažan vonj. Imao si jednu ruku druga je ostala zauvijek kidati pupkovinu na dnu suhe tinte u pisarnici među tuđim nogama. Što ćeš mu kazati kada te bude pitao za bilo koji kraći put? Da baci kocke s kojih vrijeme obrisalo je točke za jedan, dva, tri četiri, pet i šest? Da svejedno je i sucima i dangubama to što si svaki put drukčije izgovoriš ime? Da imao si srce koje neće istrunuti kao gljiva kada čuje da pustili su svinje i pse da njuše ponad polja koja sam ti htio pokazati kada su me pitali zašto ti toliko lažem? Dobova Stotinama sam puta prošao kroz Dobovu. To prvo mjesto kada vlakom prelazite hrvatsko-slovensku granicu. Taj prvi znak da nekamo stvarno odlazite i prvi krajputaš koji vam u povratku kaže kako ste, zapravo, nekamo stigli. Čistilište, ako stvarno postoji vjerojatno sliči na Dobovu. Djevojčica s kanticom za mlijeko. Stogovi sijena na uredno pokošenim pašnjacima koji mirno čekaju suton. Nešto nestvarno se na čas ukaže tamo vani, izvan kupea punoga nikotinskoga ljepila. Carinik koji će izuven i izvaljen na položenim sjedalima zakratko zadrijemati do Zagreba. Ulica u kojoj je u Ljubljani otvoreno prvo porno-kino u bivšoj državi u koje sam odveo dva Goranca da nakon šest mjeseci sivo-maslinastoga vojnoga roka vide dvostruku penetraciju američke porno-dive iz osamdesetih Kelly Nichols u filmu Cimerke. Seoska groblja na pitomim padinama na koja pada večernja, zimska sumaglica. Jednom ću sići s vlaka i zaspati na klupi te male željezničke postaje u Dobovi. Ako se ikada probudim možda me vidiš kako ti s perona mašem objema rukama. Zamak Za Mariju Čudinu Samo zato što nije napadalo dovoljno snijega Lacan nikada nije stigao pronaći put u Zamak. Samo dvojica, bez pitanja u savršeno pravilnim razmacima daruju život: bog i zaborav. Tako je pisalo na školskoj ploči. Zamak na trenutak prevari spavača. Toga jutra on prvi probuđen pospano gleda u bijela, beskrajna polja. Pucaju od zime stabla u šumarku kao mrtve kosti u najlonskim vrećama. Nije još vrijeme za ustati premda se, kada iznova usne neće vratiti prizor sa Zamkom. Plitki tragovi u snijegu, nevidljive ranice na jeziku. Tišina. U gostionici izokrenute stolice spavaju na stolovima i plavim, kariranim stolnjacima. Portret čovjeka pognute glave. Toplo je u štalama. Sleđene grančice u napola srušenome gnijezdu selice srce je samotne gnoze. Anđeo smrti, kaže legenda koju sam izmislio samo za tebe ima glas koji podjeća na praporce usamljenih sanjki u noći kada spušta se most na ulazu u Zamak. Dugo već nisi pitala tko sam. U zimskome snu šišmiši skriveni u ruševnom tornju crkve obješeni o nebo kao sveta slova koja nitko ne zna pročitati. Kada opet polete nećeš znati da tamo pisalo je postoji li ili ne postoji put do Zamka. Kosovel Ona koja je krenula odvesti me doma sada na pola je puta. Noću putuje samotnim cestama danju se odmara s rukama na očima. u tamnim borovim šumama jede šišarke i pije snijeg iz mojih bilježnica. Još uvijek ne zna mi ime. Saznat će ga kao i uvijek dan prije nego što me pronađe. Tada će me prstom pokazati anđelu smrti čija molba za službom daleko od Krasa ostala je zametnuta među inim pjesmama o mladosti. Ethno brojalica Raditi u jeziku isto je što i raditi u polju dođe nevrijeme i dođu tuča i mraz i od svega u jeziku i u polju ostaju tek te patetične smrznute latice divlje trešnje koje beznadno lete svud po čitankama za stražare i grobare.  |
|
|||||
|
|||||
|
|||||