Možda je upravo postepeno hlapljenje svijesti o tim vezama između života ja, s jedne, i socijalnog života, s druge strane, »krivo« da rado teret odgovornosti za naše zajedničko bivstvovanje tovarimo na pleća "društva", "institucija", "struktura". Ali time peremo ruke zbog činjenice da naš osobni glas ili protest ili hvalospjev drukčijem svijetu (što je uvijek već kritika postojećeg) uistinu ne može mnogo promijeniti tim apstiniranjem, već tjeramo vodu na mlin onih koji upravljaju "društvom", "institiucijama" i "strukturama".  

Upravo iz mnoštva danas već prilično kreštavih glasova, koji tvrde da vrijednosti ne možemo odvajati od osobnih gledišta, a time od pristrasnosti i subjektivnosti, znači i od nepouzdanosti i proizvoljnosti, upravo iz tog mnoštva se oblikuje gledište da pitanje dobra i zla nije više pitanje koje bi se ticalo nas samih. Ticalo bi se "samo" još nekakvih bezličnih procesa, političkih pomaka i historijske plime i osjeke, u kojima individualnost ne znači mnogo više od proizvoljnog raspoređivanja sličica i pojmova.  

Ali metafore, fragmente slika iz snova i imaginarnih predjela i sam raspoređujem u koliko-toliko pregledan pjesnički oblik. Jesam li, dakle, kriv za prekršaje koje prigovaram drugima? Nemam više iluzija da je za umjetnost dovoljna samo darovitost. Sve jasnije vidim da je u umjetnosti i te kako istinita stara krilatica o deset postotaka darovitosti i devedeset znoja, napora, rada. Naime, moje pjesničke knjige nastaju u vremenski zgusnutom i sadržajno usredsređenom izlivu, u nekakvom – rečeno praznom frazom – napadu nadahnuća. Tada, kada slike unutrašnjeg svijeta dođu do ruba, kad, dakle, izbijaju na vidjelo, moram ih hitno pretočiti u pjesmu. Za to mi treba potpuna samoća. Obično se za kakav tjedan povučem u iznajmljenu sobu neke kuće, najrađe pored mora i tamo napišem kostur knjige. Gotovo bez spavanja, u stanju povečane osjetljivosti, zaboravim jesti, brijati se i tuširati. U potpunosti sam osredotočen na osluškivanje tih glasova, osakaćenih slika, krhotina priča, što se skupljaju u meni kao u nekom bunaru. Kod kuće rukopis još samo dotjerujem, poliram, brusim, dakle crnčim, dok "radim na tekstu".

Umjetnika gotovo uvijek glođe muka da svoja osjećanja nije zadovoljivo izrazio riječima. To nezadovoljstvo, da nijedna pjesma ili knjiga nisu potpune, ono je što me goni putovima žudnje i pisanja novih knjiga u svijetu koji tako gorljivo podupiru, s jedne strane, teoretičari istinskog raspolaganja svim i svačim, s druge, pak, izdržavaju ga međunarodne korporacije, koje od nas prave  samo gnetljive kupce i korisnike njihovih slika.