| Ja odavno senka u kraljevstvu mraka Al’ se stalno pitam dok prolaze sati Ko te sada drnda, ko te sada aka Ko te sada cima, ko te sada klati. Dok godine idu prelazim u cveće Prelazim u trave i rastem u žitu, Al se stalno pitam ko ti sada meće, Ko te sada guzi, kome pušiš kitu. I tako ja ležim, senka krute smrti, A neko te vrti, a neko te trti Moje mrtvo srce još jednako zebe Jer znam sred žalosti što se tebe kriči Neko će već tako snažno da ti zbiči Da ćeš najzad reći: e, ovaj me jebe! Tražili smo, kako smo umeli, načina da od jezika iznudimo da kaže više nego što obično kazuje; dovodili reči u razne neprilike; okušavali se u raznim pesničkim žanrovima, najrađe u domenu skarednog (kako se taj domen obično zove). Toga dana, negde krajem šezdesetih, sastavljali smo žalopojku, smrću prerano odnetog pesnika, za dragom koju ostavlja. Nezadovoljan i suviše dešperatnim tonom, koji mu se činio da izbija iz poslednjih strofa moga soneta, sa svojom pasijom da sve ispravlja, uzeo je da u njih unese nešto više vedrine. Ovo je ta Kišova (vedrija) varijanta pesnikovog lamenta za dragom, koji joj iz samog groba upućuje. M. Karaulac Ovu sam pesmu objavio u Književnim novinama 1993. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||