Najviše voli sjediti u ormaru. Mrak je, miriše na naftalin i može plakati kad poželi. Irina je glupa. I Camelia je glupa, ali drukčije nego Irina. Kad ne sjedi u ormaru, voli se sklupčati u kut. Prilijepi se za ona dva zida i pokrije dlanovima oči. Igra se mraka. Ne, ne boji se mraka. Dan u njoj budi strah. Ne, ne strah, drukčije. Ne zna kako drukčije, ali nije onako kao kad vidiš ribu. Ili kad te natjeraju da jedeš. Udisala bi do mile volje kad prolaze auti. Udiše miris dima nezasitno, šireći grudi poput vrapca koji se kupa u prašini. Od prašine pravi nesicu i prodaje je po balkonu. Od zemlje pravi kavu. "Jeste li za kavu?" pita Irinu. "Da, naravno!" "Onda dođi na moju dekicu!" Ona nikad ne pljuje u kavu ili u nesicu kako to čini Camelia, samo da bi ti se smijala. Ona samo tako pljucne, i ne smije se. I ne govori nikome. Ne hvali se. Samo da ona zna. Riba živi u vodi. Camelia je debeljuca i smije se po cijeli dan. Ima sve zube i znoji se kad preskače vijaču. Pojavi se vlažna mrlja ispod pazuha. Njoj nije rekla za ormar, jer je ona glupa drukčije nego Irina. I još je prijateljica Veronici. To jest ide k njoj i jedu kolače. Veronica ima dekicu pod orahom, u hladu. Potrganu dekicu. Ona joj ju je razrezala škarama, kad je Veronica bila otišla po vaniliju u dječji park. Ona, Coca. Camelia, debeljuca, ništa nije rekla, iako je ona čuvala blagovaonicu. Camelia se smijala. Ona uvijek drži stranu onome s kim je u tom trenutku. A čim odeš, zaboravi te. Zato voli Cameliju. I Irinu voli, ali drukčije. Irina je mršava, isto kao i ona. Samo što je ružna. Roda, kad ju je donosila, uhvatila ju je svojim narančastim kljunom pravo za lice. Sva je zgnječena, kao srušena kula. Čak joj je lice boje pijeska. Njoj je kulu srušilo neko stopalo veliko ko avion. Zato joj se ne sviđa na moru, jer je grde ako ne uđe u vodu. Ona bi se samo čitav dan zakopavala u pijesak do vrha nosa. U moru je mrak zelen i mokar. A njoj se sviđa drukčiji mrak, svijetao i topal, šuškav, koji osjetiš na nepcu. Onaj mrak koji te škakljuca kao mineralna voda i pođu ti suze. Kad te počne bockati u rukama i nogama, kao kad trčiš brzobrzo. Ali toga mraka u moru nema. I još je grde jer neće da jede. Ni maslinice, ni rižicu, ni salamicu, ni jaje, ništa-ništa-ništa. Ona nikad nije gladna i ne sviđa joj se na selu. Ali voli Cameliju, jer je ona uvijek gladna. Iako joj nije odala za ormar i ne bi joj rekla ni da je netko utopi u bačvi šmrkalja. Tako joj je zaprijetio Petrişor [Petrišor]. Znala je samo jedno: tresne li ga jednom, past će mu mrak na oči. Petrişor rijetko dolazi pod balkon i samo se zna praviti važan. Da ima puno igračaka ili čega već. A nema pojma kako se gleda na sat ni kako se broji novac. Veronika i njemu daje kolača. Izgleda da su oni crveni najbolji. Ali ona ne zalazi kod Veronike. Nicu joj je rekao da njezini roditelji drže ribe. Nicu ide u školu s Cristijem, Cristi je Veronikin brat i on je lopov. Baš njoj ukrao je skoro tisuću leja za koje je htjela kupiti dvije kile krtoga mesa za sarmice. Jer je planirala jedne večeri oko osam napraviti doček Nove godine. Pa da zinu. Tako da je bila primorana pustiti Nicua da ostane na njezinoj dekici četvrt sata i da joj svlači lutku. Zauzvrat, on se popeo na orah i ubrao drugih tisuću leja. Sviđa joj se novac od oraha, sjajan je i sočan, žilica snažnih poput korijenja što lomi asfalt. Pod takvim bi se korijenjem htjela igrati mraka. Vjerojatno je tamo sasvim drukčije. Pod nekim korijenom ispod pločnika, blizu automobila, da im osjeti miris. Da se sklupča. Da zatvori oči i da grane sunce. Njezino sunce, nacrtano s unutrašnje strane vjeđa. Toplo kao neka žuta, mekana dekica, koja priliježe uz tvoju golu kožu. Zagolica te malo i dođe ti da se smiješ. Pogotovo kad joj dekica nehotice pomiluje pipicu. Netko povlači s tebe dekicu, polako-polako, da ne osjetiš. Hoće te ostaviti golu iz tebi nepoznatih razloga. Ali ti osjećaš kako deka šušti na koži i pretvaraš se da spavaš, da nemaš pojma. Samo, lukavo, produžavaš deku sve više-viševiše, jer ti se sviđa kako klizi pomalo hrapavo. I deki nikad nema kraja. I dođe ti da plačeš od ljepote, od sreće. Samo da netko ne otvori vrata ormara. Netko s tanjurom u ruci i pregačom pred sobom. Camelia nikad ne bi shvatila takve stvari, možda bi se smijala, zato joj je draga. Nju roditelji ne sile da jede, Camelia proždire sama. Samo njoj ostavljaju porciju. Svako jutro "Pazi da pojedeš!" To je tata. Blag i uzrujan. Ona se pretvara da spava. Kad dođe jutro, bude joj mučno. Pobrka ljude i stvari. Treba se svaki put iznova sjetiti čemu što služi. Cijeloga bi se dana igrala mraka, svojega svijetlog i dobrog mraka. Hoda kao lutka. Ona, Coca. Udari o ugao stola ili o rub vrata, padne joj šalica iz ruke. Ne vrišti. Ne boli je. Udarci do nje dopiru kroz zavoj. Ni kad pod balkonom pravi samoopskrbu nije isto. Nigdje nije kao u ormaru, čak ni kad povuče poplun preko glave. Zato se vezala uz Irinu, Irić-pilić, kako je zovu djeca što stanuju kod cijevi. Ujutro se gnijezdi pod poplunom. Uporno zatvara svaku rupicu, podvlačeći rubove prema unutra. Već odavno ne piški u krevet. Otkako više ne piški, otkrila je ormar. Piškila je jer bi sanjala da ide u WC i piški. Kad bi se probudila, ne bi mogla vjerovati da je mokro. Stala je i razmislila i shvatila da piški lutka, ne ona. Krpena lutka napravljena od zavoja. Nije shvaćala zašto se svi deru na nju. Izobličena lica koja se približavaju i udaljavaju poput onih prikaza na ulaštenim vratima ormara. Debelih usana, udaljenih, asimetričnih očiju, natečena nosa. Na ulaštenim vratima ormara bila je ona, isplažena jezika, mašući rukama kraj ušiju, glave uvučene u ramena. Tako su je nalazili oni s kojima se igrala skrivača, kad su roditelji bili na poslu. Njoj se sviđa topla piškica jer je žuta. Hladna je piškica plava kao plahta. Ali najviše joj se sviđa miris. Dok je topla, miriše jako lijepo. Zato je od popluna pravila neku vrstu šatora u kojem bi sjedila sama i udisala do mile volje. No miris ne bi dugo potrajao, jer bi se s hladnoćom promijenio i on. Ako bi čvrsto omotala poplun oko sebe, duže bi trajala toplina, ali ne bi je mogla mirisati. Tako da je u ormaru puno bolje. "Ako ne pojedeš sve, nikada te više neću izvesti u park!" To je mama. Njezina mama. Veronicina mama drži ribe. I njezin tata isto. U velikoj tegli, s gumenom vrpcom odozgo. Ribe zelene, crvene, žute, zlatne i drugih boja za koje nije znao kako se zovu. Nicu nije znao. Nicu je Cristijev prijatelj. Naime idu zajedno u školu i išla je kod njega po gumicu. Kinesku, mirisnu gumicu, da ti dođe da je pojedeš kao ljepilo. Ona ne krade gumice. Njezina mama ne viče glasno, viče šaptom. To je strašno uzrujava. "Ako ne pojedeš…" Zašto ne viče glasno? Kako da inače pokrije rukama uši? Oči? Uzalud pokriva rukama uši, jer sve čuje. Kad pokrije oči, ne čuje više ništa. Sviđa joj se njezino sunce nacrtano s unutrašnje strane vjeđa, baršunasto kao žumance, toplo kao piškica. Može u njega gledati cijele sekunde a da joj ne dosadi, sve dok ne prođe cijeli dan. Topi se i teče uzgor, dok joj u ušima zuji. "Ti i samo ti si kriva!" To je tata. Riječi su upućene mami. "Ne vidiš, kao da si udarena u glavu!" To je isto tata i riječi su isto upućene mami. "Uh, Gospode Bože, tko ti je kriv, glupačo?" Isto. Ponekad mama plače. Nekad vrišti, lupa vratima ili uzima telefon i odlazi u drugu sobu. Na telefon govori puno i maše rukama, i puši puno cigareta. Nju ne gleda, čak i ako s telefonom uđe u njezinu sobu. Da, sviđa joj se miris cigarete. Nije baš kao automobilski dim, ali nije loše. Naftalin joj se najviše sviđa. Kad se samo sjeti tog mirisa, osjeti omaglicu i utrnu joj ruke i noge. Kao kad se vrtiš dugodugo ruku ispruženih vodoravno, kad ti se krv skupi pod nokte. Sve izgleda kao nacrtano crtama koje se preklapaju, duže i kraće, raznih boja. Vidjela je na jednom izletu kako se prave glinene posude. Lončar je izašao na vrata i primio ih otirući ruke o ručnik. Poslije je, dok im je pokazivao kako se radi, opet zaprljao ruke. Bio je to neki mladi lončar, mlađi od tate. Mislila je, ili bi htjela, da bude star, bijele kose i duge brade. Nije kupila ni jedan lončić. Kupila je sladoled na kiosku. Mama viče šaptom, tata viče glasno. Više joj se sviđa tata. Nije loš čovjek, ali se živcira. I vjerojatno ima tisuću i jedan razlog da se živcira, budući da to čini svakodnevno. Mama viče tiho, kao da je ne bi ljudi čuli da viče. Kad je sama s Irinom i Camelijom, prinosi ruku vratu, gura prste u ona dva udubljenja, stisne i oponaša je: "Da si sve pojela! Da si sve pojela! Da si sve pojela!" Cure pucaju od smijeha. Camelia se smije najjače, usta razvučenih od uha do uha. A Irina se smije u suzama i to ostavlja na nju dojam. Irina je ružna i ima modrice. Kad dođe pijan, njezin je tata tuče crijevom za izvlačenje vina, crijevom koje drži u bifeu, iza sakupljenih novina. To se ne događa vrlo često, otprilike jednom mjesečno. Irina to ne želi pričati, ali priča njezina mama kod svake susjede u njihovoj četvrti. "Jesi li čula, ako ne pojedeš, dobit ćeš kao Irina, šlaufom." Ali nju nikad ne tuku, zna to. Samo viču na nju tu i tamo, kad se sjete. Najčešće zaborave da postoji, čak i ako je prisutna. Kad dobije batina, Irina se ne želi igrati. Stoji sa strane i gleda, glave nakrivljene kao u bolesnih pilića. Gleda i ne govori ništa. Ponekad se i nasloni na drvo. Na dekicu ne može sjesti. I ne žali se nikome. Ni njoj, a mislila je da su prijateljice. Samo joj je jednom pričala, bez plača, kao da prepričava film. Bilo je predvečer, skupljala je proizvode iz izloga kad je Irina zastala ondje pod balkonom i pomogla joj. Govorila joj je o crijevu, o tome kako je natjera da klekne i što joj govori. Tu i tamo prasnula bi u smijeh. Čudila se kako se Irina može tome smijati i nije čak ni bila sigurna da se zaista smije. Možda se smijala tek tako, da joj se drugi ne bi smijali, da se nasmije ona prva. Kako bilo, osjetila se obveznom da i ona njoj oda neku tajnu, jer tako je među prijateljicama. Priznala joj je tada da nikad ne pojede što joj se ostavi ujutro na kuhinjskom stolu. Pozove bucmastu Cameliju i našopa ju jelom. Camelia pojede sve, i prste poliže. I drek da joj da, pojela bi. Dok se nije dosjetila Camelije, prolijevala je mlijeko u sudoper i nosila sendviče u kontejner. Nekad bi ih bacila kroz prozor. Jelo joj se uvijek činilo gadljivo. Jelo je za lutku, ne za nju. Ona voli letjeti, ići uzgor, da joj utrnu ruke i noge, vrtjeti se. Skakutati. Ako jede, ne može ništa od svega toga. Hoda kao lutka i od omiljenih joj se mirisa povraća, a njezino sunce poljubičasti, kao pokvaren žumanjak. Nakon toga, Irina nikad više nije pričala o svome ocu. Opet su ostale prijateljice. Opet je dolazila k njoj u samoopskrbu. Prodavala joj je trešnje, višnje, marelice, jabuke, kruške i šljive. Došla je i na modnu reviju, s Camelijom. Revija je samo ujutro, kad je mama u frizerskom salonu, a tata u klaonici. Vraćaju se oko tri, pola četiri. Camelia se obožava igrati skrivača. Tata je inženjer. "Pa što ako si inženjer?" viče šapatom mama. Tako je prvi put doznala. Nisu svi očevi inženjeri. Tatin tata bio je seljak. Njoj se ne sviđa na selu, iako je neke životinje očaravaju. Ne svinje. Ni ovce. Janjci. Bila je razočarana kad je saznala da su i janjci male ovce, ovcedjeca. I konji. Mali ili veliki, nije važno. U početku je mislila da je igra skrivača ista stvar kao mraka. Nije znala bi li se radovala ili ljutila što i drugi igraju njezinu igru. Kako bilo, otišla je u svoj kut i pokrila oči dlanovima. Odmah su je našli i smijali su joj se. Objasnili su joj da se treba sakriti, da je ne nađe nitko ma koliko je tražio, da se pritaji negdje i da šuti kao zalivena. Iako zna puno mjesta na kojima je ni vrag ne bi nanjušio, nije joj jasno zašto treba stajati sakrivena. Zašto da je ne nađu? Mogla bi ući u usisivač, stati iza boce mlijeka ili kliznuti u džep nekoga odijela. Našli bi samo lutku od zavoja. Ali zašto bi to napravila? Zašto bi je drugi tražili? Mraka se možeš igrati samo sam. Tako je puno ljepše. Ali Camelia se neće igrati revije ako prije ne odigraju jednu skrivača. Ni Irina se ne skriva, ali Cameliju nije briga. Ne, ni iz daleka. Stavi glavu na vrata hladnjaka, izbroji do deset, proviri krajičkom oka i tko se nije skrio, magarac je bio. Nju svaki put nađe pred ormarom, kako gleda. Čuje joj korake – poput razdraganog slonića hopše hodnikom, a zatim se začuje kako se otvaraju vrata, a Camelia uzvikuje: "Aha, tu si!?" Zacrveni se od zadovoljstva, napravi piruetu i hop-hop vrati se do hladnjaka za "moj spas" za nju. Sretna i oznojena. Hop-hop, tres vratima spavaće sobe, "Aha, tu si!", hop-hop i "moj spas" i za Irinu. Irina je svaki put u spavaćoj sobi, sklupčana u naslonjaču, pogleda uprta u televizor. "Hoćemo li još jednu, cure?" Ali nitko joj ne odgovara. Ona to shvati kao da: jedan, dva… proviri krajičkom oka i magarac si bio. Hop-hop: "Aha, tu si?!" Svaki put sretna. Sa svim zubima. Irina ne smije gledati televiziju, osim rijetko. Ni za revijom nije luda. Obuče kućni ogrtač i ponovo sjedne u naslonjač. Voli podstavljene ogrtače. Kad je pozovu, dođe napraviti piruetu. Predstava je u hodniku. Camelia plješće. Zatim joj pomogne da se presvuče. Najdraže su joj večernje haljine. "Dobro ti stoji, Coca!" Teške, dugačke haljine, s povlakom do vrata spavaće sobe. Mekane, baršunaste haljine, koje te naelektriziraju kad ih pomiluješ. I ulaštene cipele, špicasta vrha, malo prevelike, istina. Haljine koje šušte, nečujno, žubore u ruci, privijaju se uz noge. Crne i tople, tako pahuljaste da ti dođe da se popiškiš dok ih oblačiš. U njima bi mogao plutati, da ti utrnu ruke i noge, da te počne bockati nepce kao od mineralne vode. Cipele lagane, visoke, koje hodaju same. Suši joj se grlo. Tresu joj se noge. Grle se. Grli haljinu. Da su sami, prekrila bi oči rukama i plakala. Osjeća se gotovo isto kao u ormaru. "Je li ti loše? Coca, što ti je, je li ti loše?" Bijelo, beskrvno lice, sigurno joj pristaje. Sva je krv pobjegla u prste, prepuna igala. Zaplela se u haljinu. Omotala se oko nje kao neki crni zavoj. Jedna je potpetica pukla. "Joj! Joj, što će ti reći mama!? Ja idem doma, odlazim odmah." Ne može izvući ruke. Boli je gležanj. I rame. Nešto joj se obavilo oko vrata. Nešto tanko i čvrsto. Čuje televizor. Čuje hladnjak. "Da joj nisi rekla da sam i ja bila ovdje." Čuje telefon. Čuje dizalo. Zašto bi joj rekla? Kome bi rekla? Veronica ima ribu na dekici. Čuje sat. Ima crvenih kolača tek donijetih s kolodvora. Donio ih je Cristi, u plastičnoj vrećici. Sakupio ih je pored vagona koji prevoze ciglu. Ali tko može ići sve do kolodvora? Samoopskrbu kakva je njezina nema nitko. Ni kruške, jabuke, breskve i marelice kao ona. Čuje vodu. Čuje srce, Irić-pilić kokodače i kljuca zlatna zrna. Mora snijeti zlatno jaje, inače će dobiti batina. Kokoši na selu jedu drek iza hambara. Ona ih je vidjela. Svojim očima. Odnekud odozgo. Ondje nema automobila. Ne, nema pločnika. Korijenje stabala je u zemlji. Čuje srce. Čuje krv. Kako je dobro u ormaru! Da, kako je dobro u ormaru! Ne miriše na benzin, na dim. Na selu. Nemaju ispušne cijevi. Miriše na balegu. Na travu. Na ovcu. Smrdi! Njoj se sviđa na stražnjem sjedalu automobila. Nosa priljubljena uz staklo. Ili šćućurena, koljena na ustima. Dok miriše na benzin. Dok srce automobila lupa brzo-brzo. Uplašeno. S djecom koja žive kod cijevi, s onu stranu deseterokatnica. Dala bi im jednu pljusku i zdrobila ih. Držala bi loptu u rukama. Ispila bi joj točkice. Ugurala bi si loptu u trbuh i hodala debela. Smijala se. Zavukla bi ruke u bundu. Gurnula bi nos u džepove. Mirisala naftalin. Ne velike, napuhnute tablete. Naftalinski mentol-bomboni. Napuhnuti kao keksi u mlijeku. Čuje srce. Zalupljena vrata. Maminu viku šaptom. Kao da joj je vata u ustima. U ormaru je mrak dobar. Tu je i njezina zvijezda. "Svaki čovjek ima svoju zvijezdu, pogodi koja je tvoja." Tako je pričao crvenokosi dječak, pokazujući prstom prema gore. Vani su zvijezde pozlaćene. Previše ih je. Crvenokosi je dječak vidio svoju. Uvijek im ju je pokazivao. Držao ju je na vrhu prsta, u ravnoteži. Svi su stajali otvorenih usta. Zavidjeli su mu. Ona ima samoopskrbu. Veronica ima kolače. A ona ima sunce i zvijezdu. Zašto ne pokaže? U ormaru su. Smijali su se. Jer joj nitko nije vjerovao. Bojala se. U početku. Kad zatvori oči, grane sunce. Istodobno s mirisom naftalina. Napuhne grudi, zatim uvuče trbuh. Diše duboko. Zvijezde su rupice na nebu. Iza njih stoji Bogo i gleda ljude. Svaki čovjek ima svoju rupicu. Bogo gleda kao kroz špijunku. On vidi sve što radiš. Iza njih je sunce i dobro je. Kao na moru. Zato zvijezde sjaje, jer vidimo svjetlo s druge strane. Kad čovjek umre, zvijezda padne. Bogo zatvori rupicu. Zaklopi špijunku. Vidio je sve što je čovjek radio. Pa mu više nije  potrebna. On može gledati kroz sve rupice odjednom, jer on tako može. Možda ima puno-puno očiju, ali nitko to ne zna. Možda ima samo jedno. Jedno ali vrijedno. Anđeli sjede u klupama, kao u školi, i pišu. Svaki ima svoj registar, jer je svaki odgovoran za po jednoga čovjeka. Kad čovjek umre, ako je mlađi, ima manje registara, ako je stariji, ima više. "Kako? Koliko stranica ima jedan registar?" "Oko tisuću, tisuću i petsto stranica. Otprilike je ovako debeo…" I crvenokosi je dječak pokazao koliko je debeo. Ona im nije ništa rekla o lutki od zavoja. Ni o svojim putovanjima. Ni o svojim strahovima i radostima. Nikad joj se nije dogodilo da je netko otkrije. Mama ili tata. Kad uđe u ormar i krene. Uhvati za kraj zavoja i snažno povuče. Čuje disanje. U početku sporo, zatim sve brže i brže. Kao što je radio lončar. Lutka se raspada i ona polijeće. Čuje srce. Neka poskakuje. Nitko je više ne može uhvatiti. A ako bi slučajno netko, mama ili tata, otvorio ormar radi nekoga komada odjeće, sigurno je ne bi ni primijetio. Ne bi vidio apsolutno ništa. Samo joj jedan jedini strah ostaje, malen kao makovo zrno: da ne bi tko – mama ili tata – gurnuo ključ u vrata ormara i ugasio joj zvjezdicu.

Prevod: Ivana Olujić

Dan Lungu rođen je 1969. u Botoşaniu. Nakon gimnazije u rodnome mjestu završio je prvu godinu na Fakultetu strojarstva, a onda odlučio, potaknut revolucionarnim događajima 1989, prijeći na sociologiju. Danas je sveučilišni profesor u Iaşiu, na Katedri za sociologiju Filozofskoga fakulteta. Usavršavao se na Sorboni. Urednik je časopisa Au Sud de l’Est. Uređivao je časopis Timpul. Osnovao je 1996. u Iaşiu književnu skupinu Club 8, kojoj pripadaju neki od ponajboljih suvremenih rumunjskih književnika, kao što su Florin Lzrescu, Radu Pavel Gheo ili Lucian Dan Teodorovici.
Objavio je zbirku stihova Muchii (1996, Bridovi), knjige kratke proze Cheta la flegmă (1999, Skupljanje hračaka), Proză cu amănuntul (2003, Proza na malo) i Băieţi de gaşcă (2005, Dečki iz ekipe), romane Raiul gainilor (fals roman de zvonuri şi mistere) (2007, Kokošji raj (lažni roman glasina i misterija)), Sînt o babă comunistă! (2007, Ja sam komunistička baba!) i Cum să uiţi o femeie (2009, Kako zaboraviti ženu) te drame Nunta la parter (2003, Svadba u prizemlju). Uredio je, zajedno s Raduom Pavelom Gheom, Tovarăşe de drum (Putne drugarice) – zbirku kratkih priča u kojima rumunjske književnice prenose svoja iskustva iz komunističkoga vremena.
Djela su mu prevedena ili se prevode na francuski, njemački, španjolski, talijanski, mađarski, bugarski, poljski, slovenski, hrvatski i turski. Dobitnik je više književnih nagrada, uključujući nagradu Društva književnika Rumunjske za književni prvijenac.
Lungu je nadaren književnik mračnoga smisla za humor, slikar ljudskih sudbina i – riječima Paula Cernata – čehovljevskoga osjećaja, gogoljevskoga pogleda i kafkijanske atmosfere. Kratka proza De-a întunericul (Igra mraka) objavljena je u zbirci Proza cu amănuntul.

ARS br. 1-2 god. 2010.