Hodam s Hadami po Champs Elysees, razmišljam o majci. Ne može na noge, slabo jede, doktori još ne znaju što joj je. Tu blizu je predstavništvo Croatia Airlinesa, razmišljam da kupim avionsku kartu, da se zaletim u Hrvatsku. Onda počinju svirati sirene, što je sad, netko je umro, praznik, podne. Hadami mi objašnjava: Kad je počeo 2. svjetski rat i kad su se zbog uzbune trebale oglasiti sirene, nisu radile: golubovi su u mehanizmu složili gnijezda. Otad se redovito testiraju. Svake prve srijede u mjesecu, točno u podne.
Stalno razmišljam o majci, sirene i dalje sviraju; jedno s drugim gadno zvuči. Za oca me nikad nije bilo briga, da umre, vjerojatno ne bih ni suzu pustio. Kad sam bio mlađi, pomišljao sam kako bi bilo lijepo da ga uopće nema. Neka djeca patila su zbog toga što nemaju oca, ja sam patio jer ga imam. On je tiranin, sebično govno. Ne mogu zaboraviti njegove urlike po dvorištu kad sam bio klinac. “Neću da mi on bude sin!” Sve zbog toga što sam slučajno slomio vile. Nervirala ga je i moja fizička konstitucija, bio sam mršav, blijed, boležljiv, branio mi je da ljeti nosim kratke hlače, jer su mu se gadile moje mršave i kvrgave noge. Sve ga je na meni nerviralo. Znao me tući, bez nekog osobitog razloga, majka me štitila od njega. Da me zaštiti, govorila je: “Pusti ga, vidiš da je jadan.” Hadami me tješi da će joj biti bolje, stežem Hadami. Utisnuo sam joj u usta glasni poljubac. Claire sam već odavno zaboravio, Moranu također, ne želim ih više vidjeti. Ne želim o tome uopće razmišljati, lijepo mi je s Hadami. Lijepo mi je jer znam da je u svakom trenutku mogu ostaviti a da neću patiti. Prije nekoliko večeri, dok smo stajali na stanici metroa Quai de la Gare, obasjani zvijezdama, rekao sam joj na uho:”Je t’aime.” To je prvi put da sam nekoj djevojci rekao da je volim na francuskom. Kad bih to izrekao na svom jeziku, uvijek mi je zvučalo neuvjerljivo.
Sad mi je zvučalo još neuvjerljivije.
Hadami me nakon “je t’aime” dugo u nevjerici gledala, onda me zagrlila, počela od sreće jecati. Grlio sam je i gledao u zid, onda sam je još jače zagrlio, ali stalno je bio prisutan taj prokleti osjećaj - kao seks u uzburkanom moru, nikako da se od tih valova - na pravi način prikopčaš.
Dok sam kasno navečer pio pivo i gledao kup utakmicu između Lyona i PSG-a, Hadami je kući donijela mačića. Mršav, kao kosti u žutoj futroli, drži ga na dlanu, poput tek izlegnutog ptića. Sav je izgrižen, izranjavan po nogama, ušima, zamagljenih očiju. Otvara usta, ali mu ne izlazi gotovo nikakav zvuk. Posvuda po njemu utisnute su crvene mrlje. To mi se ne sviđa, to mi se uopće ne sviđa. Hadami kaže kako ga je našla nasred ceste, između automobila koji su ga u slalomu zaobilazili. Samo ga je čudo spasilo da i sam ne postane mrlja. “Tko zna kako je tamo dospio?”, kaže i mazi ga prstom između upadljivo velikih ušiju.
Kaže: “Sav je preplašen.”
“Pregladnio je”, rekoh. “Možda ima i zarazu.”
Tutnula mi ga je u ruke, otišla prema frižideru. Dala mu je mlijeka, nije htio. U ljutnji sam mu ugurao glavu u to mlijeko, samo je na prazno mijaukao. Otišao je u najbliži kut, jedva se podupirao nožicama.
Skutrio se u uglu i bezglasno mijaukao.
Ujutro smo ga odnijeli u veterinarsku ambulantu.
“Bit će jako krupan”, kaže veterinarka. “Vidi se po velikim šapama.”
Zatim ga je uzela za kožu vrata, digla, pogledala sa svih strana.
Kaže: “Pun je buha.”
Uzela je sprej.
“Smrt buhama”, razvuče osmijeh i posvuda ga pošprica.
Kad ga je stavila na stol, stajao je nepomično kao da nema snage ni za jedan korak.
Dala mu je infuziju, ni na ubod se nije bunio.
Reče: “Za dan dva bio bi uginuo.”
Rastvorila mu je usta.
“Ne može ni jesti”, reče. “Grlo mu je upaljeno i začepljeno, pun je bolesti”, upre pogled u te crvene mrlje.
“Gljivice”, reče mirno.
Pitam: “Da li nam od toga nešto može biti?”
“Te gljivice”, kaže. “To je klasika. Mačke su rezervoari tih gljivica.”
“Može li to prijeći na nas?”, pitao sam.
“Može. Ali, ništa strašno.”
Otišla je do staklene police.
“Dat ćemo mu nešto efikasno protiv tih dosadnih gljivica.”
Dala nam je tablete protiv gljivica. Pet komada. Svaku razmrvimo na desetak dijelova i dio mu umetnemo jednom dnevno u hranu. Rekla je da nam tablete neće naplatiti.
Dala nam je besplatno i šampon protiv gljivica.
Čak nam ni pregled nije naplatila, super neka veterinarka.
“Jako je dobro protiv tih gljivica da kupite jod i time ga mažete svaku večer”, kaže.
Svaki dan mažemo jodom mačića, natapamo mu gljivice.
Sustavno to radimo, samo, sad to kudikamo ljigavije izgleda.
Osim toga, prsti su mi totalno crveni od joda, to se jako teško pere.
Stavljamo mu i komade tablete u hranu, počeo je jesti.
Najviše voli komadiće pilećih jetrica koje mu Hadami svakodnevno kuha.
Oprali smo ga i dva puta u šamponu, izgledao je poput drhtava štakorčića.
Ufuravamo mu i kapi u oči.
Pogled mu se poprilično razbistrio a iz grla mu dopire slabašan mjauk.
Uglavnom, počeo je dobivati sliku i ton.
No, kako se oporavlja, tako mu je sve teže stavljati jod. Opire se.
Ali već se vidi učinak tog joda, tableta, infuzije i hrane.
Za mjesec dana tijelo mu se izdužilo, postalo vretenasto, dlaka na njemu blista.
Doduše, ostalo je još ponegdje tih mrljica no, sve su manje.
Jučer sam iz govornice zvao majku na telefon, bolje je. Već je počela raditi oko kuće.
Ona i otac drže dvije krave, muzu ih, prodaju mlijeko. Otac se bavi i pečenjem rakije.
Majka se žali kako su im još više spustili cijenu mlijeka, kako sada za litru daju samo kunu i dvadeset lipa. Meni je drago da je tako ljuta, to znači da je dobro.
Kaže kako se otac najviše boji ulaska u EU.
Kaže kako je čuo da ako uđemo u evropsku zajednicu više neće smjeti peći rakiju.
To ga najviše plaši. On ima rakijaški kotao, to je naslijedio od djeda.
Razvozi po selima taj kotao, ljudima peče rakiju.
Pričam joj za mačka, nije oduševljena.
“Pusti mačka”, kaže. “Misli malo na važnije stvari, kako da tamo nađeš neki posal.”
Ona zna da pišem, no nikad ništa moje nije čitala. Kao ni otac.
Oni su polupismeni ljudi, ne mogu ući u to, pogube se već u prvim redovima.
Ne čitaju ni novine, samo ponekad naslove. Možda je i bolje što ne mogu čitati.
Majka mi je jednom prigovorila kako je čula da ja pišem jako proste stvari.
Otac ne voli ništa što ima veze s knjigama.
On je cijeli život prije penzije radio kao
fizički radnik u “Konstruktoru.”
Počeo je kad je imao šesnaest godina; jako vjeruje u firme, vjernost njima.
Cijela je kuća, otkad pamtim, bila ukrašena amblemima te firme i njezinim plavim službenim kutama. On često pita majku: “Čime se onaj bavi u Parizu?”
“Neka kaže koja je firma”, gnjavi ponekad majku.
Kad je izišla moja prva knjiga, pitao me: “Za koji je razred ta knjiga?”
Majka se isto ne razumije u knjige, bar ne gnjavi, samo je zabrinuta.
Ona kaže: “Misli malo šta ćeš pod stare dane.”
“Ne brini”, kažem i gladim izdužena mačka.
Pun je energije, kad trči, guzica mu pretječe glavu.
Pentra se posvuda, po resastoj zavjesi, stolicama, naslonjaču.
Kad se popne na stol, primaknem ga faci, zaprijetim mu kažiprstom, on me udari šapom po nosu.
Moj otac bi ga ubio: on je mrzio vidjeti mačku na stolu.
On je općenito mrzio mačke. “Psi su dobri”, govorio je. “Mačke misle samo na sebe.”
Ali, on je i pse bez razloga mlatio. Mi smo uvijek imali psa na vezu.
Kad pas ne bi lajao, on bi ga mlatio što ne laje, jer će se spustiti vukovi i lisice.
Kad bi lajao, on bi ga psovao da umukne jer ne može spavati.
Svi naši psi od pamtivijeka zvali su se Medo. To je bilo ime koje se nasljeđivalo.
Kad bi stari procijenio da je pas prestar ili nevaljao, odveo bi ga duboko u šumu, zavezao za drvo, ostavio vukovima.
“Metak je preskup”, govorio je.
Onda bi nabavio novog Medu.
Kad sam bio klinac, imao sam zeca i mačku.
Obožavao sam tog zeca i mačku.
Jedno jutro spustim se u podrum, od zeca su u kartonskoj kutiji ostale samo uši.
Majka je rekla: “Mačka ti je požderala zeca.”
Plakao sam, izbezumljeno.
Otac je rekao: “Treba je ubit, reda se u ovoj kući mora znat.”
Napunio je pušku, M-48, iz zadnjeg i predzadnjeg rata.
On tog oružja ima posvuda: skrivenog na tavanu, nauljenog, zaomotanog u kaput i zakopanog u zemlju.
Dao mi je tu pušku. Rekao je: “Ajde.”
Bacio je mački komadić pečena mesa.
Kad je prišla i počela halapljivo jesti, prislonio sam joj cijev na mekani trbuh, okinuo.
Poskočila je, sjećam se... nekom fantastičnom lakoćom, gotovo metar u zrak, čak mi se činilo da je neko vrijeme lebdjela u zraku. Onda je počela sumanuto trčati, nakon pedesetak metara noge su joj olabavile, pala je.
Moj djed imao je drugu metodu s neposlušnim i prekobrojnim mačkama.
Zavezao bi ih u plastičnu vreću i odnio u bezdanu jamu, iznad naših kuća, u koje su u drugom svjetskom ratu ustaše bacale ljude.
On, iako je bio ustaša, nijednog čovjeka nije bacio.
Rekao je: “Nikad to ne bi mogal.”
Ali, rekao je: “Mačke nisu ljudi.”
Vodio me kao klinca sa sobom da gledam kako baca te mačke u bezdan.
Rastvorio bi nad jamom vreću i jednostavno ih poput krumpira istresao u jamu.
Čulo se kako padaju, mijauču, odzvanjaju.
“Bacio bi ih ja u vrići”, govorio je i pogledao u vreću. “Ali, ko će svaki put novu vriću nabavit.”
Neke mačke bi se čudom uspjele izvući, došle natrag kući, onda bi ih on opet namamio u vreću, nosio u jamu. Kad se sjetim svoga pokojnog djeda, onda vidim pogurenu pojavu kako ide s vrećom na leđima koja stalno mijenja oblik.
“Dođi”, zovem mačka dok ležim na krevetu.
Kad dođe, povučem ga od dragosti za rep.
On pobjegne, kad zaspim, vrati se, ugrize me za nos i pobjegne.
Često po prostoriji izvodi svoj šou.
Kreće se ukoso kao konj u cirkusu, sav se nakostriješi, kao spojen na 220 volti, na repu mu se svaka dlaka posebno vidi, širi oko sebe elektricitet.
Onda napada, pokušava me ugristi za nos.
Obožava me ugristi za nos.
On voli moj nos, ja njegov rep.
Prema Hadami je pitom, mene stalno hoće gristi, stalno želi biti sa mnom.
Grize me, onda me po tom mjestu liže. Ne mogu ni na školjku bez njega.
Mijauče, grebe po vratima.
Pustim ga unutra, sjedne pored školjke, gleda me odozdo, čeka i nišani mi nos.
Nekidan sam pojeo čokoladu, zgnječio staniol, složio mu lopticu.
Čuda izvodi s tom lopticom. Nikad nisam vidio neku mačku da tako dobro vlada lopticom.
Radi slalom s lopticom, lijevo, desno, onda je obuhvati objema šapama, baci u zrak i uhvati opet čvrsto u šape.
Gledam televiziju, vijesti.
U Italiji uhvatili poznatog mafijaša.
Sjetim se Hriste, pljačke, brzo prebacim na emisiju o jagodama.
“Trebali bismo ga nekako nazvati”, kaže Hadami kad je došla s posla.
“Imaš neki prijedlog?.
Ona reče: “Nemam baš.”
Promatrao sam kako s loptom izvodi te svoje vratolomije.
“Ronaldinjo. Neka se zove Ronaldinjo.”
Hadami raširi oči.
“Može”, nasmije se. “Baš mi se sviđa.”
Mačak kao da nas je čuo, počne još jače izvoditi vratolomije.
Savršeno to radi, baš kao i Ronaldinjo.
Volim tog nogometaša, njegov nogomet.
On kada zabije gol, uradi to savršeno; kad promaši gol, i to uradi savršeno.


(Iz romana Sjajno mjesto za nesreću)
O autoru