ARS br. 1-2 god. 2010.
Za vjernike, Rumija svake godine raste po jedan metar ka Bogu. Učenima je to planina sa endemskom travom onosma visianii koju stavljamo u čaj. Može i da se puši ali slabe vajde, samo ti se malo zavrti kao da si zamotao sjemenke u papir.
Tri su puta do vrha Rumije. Jedan vodi od jezera kroz veliku šumu kestenova. Tuda smo kretali rijetko i nijesmo nosili ništa osim vode i proteinskih tableta. Glavni put je preko Velembusa, ako ne klizneš do manastira Ribnjak, pa uz Sutorman, gdje su česti biciklisti
i litije. Prvo ide kosina Ahmetovog brijega, a to je naselje mog druga i komšije Muha Plantaka.
On je jednom vidio vješticu na pruzi. Bio je skinuo majicu i pustio da mu pljusak dobuje po koži. Vraćao se pješice sa ribanja da ga kiša malo razdrma jer nije htio svađu. Uvijek ga je čekala sa jelom i Atonom u fotelji. Sve je to bilo staromodno, neko ga je gurnuo u cijelu priču, mislio je, dok bi njegov Aton hrkao. Mali je već bio obolio ali nije htio da miruje, pa je često padao u nesvijest pred ostalom djecom.
Svako su jutro šetali pored mora da mu slani vazduh pročisti alveole i ovog jutra, dok je prelazio prugu da pokupi sina, Muho je mislio na sve osim na voz koji se primicao. Njegova žena Lada uvijek ga je čekala, bez obzira na jadan ulov ili koju čašu više. Zato je pustio mašinu da prođe, jer bi ta smrt, kako god lagano, dopustila mržnji da preuzme sve. Ona mu to ne bi oprostila. Ladu nije mogao zamisliti kako ide na Belveder i zaliva saksiju nad njegovim kostima.
Kada su Atona ispisali iz vrtića morao je da ispuni formular i prvi se put ispravio kao otac. Pitali su ga oko nekih formalnosti. Dječji dodatak ili slično. On će ga vaspitavati i ima da šetaju svako jutro, kuražio se i potpisao priznanicu.
Često sam ih sretao u tim šetnjama jer ujutro najlakše nađem kamen. Obluci su okupani plimom koja se povukla nekih pola sata ranije - ne moraš da ih ližeš da bi pokazali boju. Pošto je ljeto, radim na terasi i ne ulazim u kuću. Muha vidim kako kreće sa Atonom na biciklu, ali on se obično ne zaustavlja. Zaklonjen sam majčinim muškatlama kao grobno mjesto. Srčem kafu i gledam kako se mališan meškolji u ritmu očevog disanja i zvukova podmazanog brzinca. Već znam da ću ih uskoro sresti kod meteorološke stanice jer tamo ima ježeva.
Ovog jutra je ipak naglo zakočio. Rekoh mu da se popne skalama. Htio je da zajedno odemo do plaže i da ostavi biciklo kod mene. Izgledalo je da bi rađe ostavio sina koji je bio potpuno odsutan, mali čovjek izronio iz sna. Muho je izvadio dva brancina i stavio ih na sto gdje su se, još vlažni, slijepili sa kamenim prahom. S mašinama radim poslijepodne pošto su me susjedi nekoliko puta prijavili policiji.
Godila nam je tišina i zvuci pakovanja. Gledao sam Atona, bilo je nečeg psećeg u njemu. To sam rekao Muhu i sipao vode u termos pa smo krenuli kroz grad koji je svršavao u pjeni.
Muho je kuvao ježeve i miješao suvom granom. Aton je gledao u vatru i čekao sa svojom zdjelom. Stavio je na glavu i udarao prstima po plastici. To je stvaralo čist zvuk u ušima. Majka mu je jutros temeljito očistila uši da bi spriječila moguću infekciju. Svaki put Aton bi skidao šljem i udisao isparenja. Otac bi ga držao za sljepočnice a ja sam bio tu da dosipam vodu kroz rešetke na kojima su raspadali ježevi. Bodlje su im plivale u vodi kao borove iglice, a tijela primila žutu skramu. Bilo je vrijeme da izvadim termos i sipam malo Trave od Rumije.
"Mislim da mu dobro čini", rekao je Muho i podigao Atona kao vrećicu kamena.
Kada je mali završio inhalaciju, bacili smo sve na gomilu i skupa popili po čaj. Sunce je već peklo pa smo se oznojili. Presvukao je sina u bijelu majicu i dao mu znak da se udalji.
"Jesi li se ti ikad pitao ko je Ahmet?"
Nijesam imao pojma, slušao sam paunove.
"E pa ne znam ni ja... živim kao stoka, potpuna stoka. Cijeli Ahmetov brijeg, ne znaš ko kome vrača, a sjećaš se kako je bilo?"
"Naravno, Muho..."
Sjećao sam se njegove praćke i babe Nurije koja nam je pekla drozdove na pilav. Gostu beg drozdić! govorila je i mjerkala me kroz viljušku. Dovijeka je bila ogrnuta ćebetom, čak i usred ljeta. Italijani su joj odvalili bubreg u logoru na Pristanu. Kada je pruga konačno prošla kroz naselje, Nurija je rekla, veliki će nas taksirat snać’!
Kada idete na trenink, popišajte se na silu, savjetovala nam je stara. Stavljala je unuku grumen hašiša u palentu da joj se ne penje na glavu. Vezala bi nas za maslinu kad nije htjela da idemo u lov.
"Čudo je bila baba", rekao sam. "Bili smo taman ovoliki."
Aton je gledao u plićak i lelujao kao ćup. Svako malo mi je donosio po neki crveni kamen, volio je tu boju. Znao je koliko je malokrvan i trošan psić, pa je tražio travku za trbuh. Bio je nejak, isuviše mek za bolnice i mučenje. Isto kao njegov otac.
Došao bi skoro svaki dan na terasu i gledao kako brusim krše. Dereš li dereš!? kaže tako Muho i baci se u kauč da čita. Nije cijenio majstore, ali bi mi rado pomogao oko ploča i betonskog platna. Ladi je odnio nekoliko saksija od plavog kamena i stakla. Kada su se vjenčali, udario sam im dobar prag od tucanika sa crnom zmijom, čuvarem kuće i porodičnog sklada.
Muho je išao sa mnom na Rumiju da ga snesemo. To je bio krti kamen i to penjanje je bilo samo naše. Na vrhu su bili orlovi, pili smo kafu sa plinarice. Vratio sam se sa tri kila kamena, a Muho sa karlicom nekog konja. Takvi istraživači od malena, blavori, kako nas je Nurija zvala, sada smo srkali čaj kao pobijeđene babe na odmoru.
"Popodne da uradiš što smo se dogovorili", rekao je i nazuo sandale.
Paunovi su opet zarikali sa imanja Lekovića. Siguran znak da nema kiše na vidiku, nego da će pržiti. Mislim da su i meteorolozi iz kućice osluškivali gizdave ptice kao savjetnike. Gledao sam Muhove nožne prste i zamišljao ih bez kože i mesa. Kao dio metamorfoze koja briše razlike između ptica i ljudske vrste. Atonu su rasla krila, to više niko nije krio, osim par popova u Ribnjaku. Za njih je smrt posao, makar se šunjala oko dječaka. Kada bi Lada sišla na ispovjest, govorili su joj o snazi božjeg zakona i vječnoj vatri. Iz utrobe svakog od nas, kreću zlatne stube spasa, zapisala je prošle sedmice na sajtu. To je sve što je ostalo za Ladu - da zuri u ekran i čeka milostinju ili pomoć, zavisi kako čovjek gleda na dobrotvorne kampanje.
"Stvarno su jezivi. Mater im jebem i ko ih hrani", viknuo sam da ne bi pričali dalje.
Pitao sam se, što bi bilo sa tim zvukom, da nema paunova. To što čuješ, kako bi nazvao. Ima li svrhe boriti se za novi smisao? Mi znamo da je to ptica. Ona ima svoj krištavi glas. Ali bez nje, što je s krikom, kako bismo ga shvatili da se rađa prosto iz vazduha. Kao zvuk koji najavljuje zemljotres? Djeca bi plakala na samu pomisao, naši unuci bi s pravom čekali da im pričamo o tome. A možda bismo navikli da se tako nedjeljom oglasi vruć hljeb ili ključala voda i ćutali istinu da u tom zvuku nema ništa strašno.
"Meni ne smetaju, turisti vole ptice. Ali turisti mi smetaju... Pogledaj ga, molim te!"
"Što da gledam?"
Aton je čučnuo do gomile sa ježevima i čupkao preostale bodlje. U tom je pokretu boravio zvuk. Prolamao se kad bi ruka podigla novu iglu prema Suncu. Podne se ispelo visoko. Mali doktor je gledao je li to ona prava, tražio je potpunu šutnju i slušao ptice kako mu krište na dlanu. Bio je živ i njegov život nije vrijedio ništa, kada je zazvonilo u torbi.
Moja majka se zahvaljuje na ribama. Zove na ručak i pita kako je Aton. Muho je pita kako su muškatle. Ona kaže da im smeta prašina od kamena. Potpune gluposti mi olakšavaju dane.
Poveli smo malog da vidi paunove, ali nijedan nije otvorio krila. Kao kokoške su skakali sa crijepa barake u travu i tamo kopali izgažene masline. Jedan mužjak se iznova zaletao na nas. Muhamed se smijao njegovim pokušajima i dizao Atona da se ne boji. Tu sam se sjetio pradavne lekcije, paun je simbolizovao Sunčev točak. Nurija je govorila da je čudotvorac koji jede zmije, otrov pretvara u boju. Bila je negdje u Hercegovini, ko bi znao, grobna gravura, infans 12. vijek, sa pticom u nimbusu. Baš divno, dobio sam ideju kako pokriti jednu malu humku. Bez kontrole si, samo nađi pravi kamen, govorio je profesor. To je smisao umjetnosti.
"Tata, tata, rep!" čuo sam malog. Govorio je kako bi volio da postane doktor za ptice. Morali smo ga popeti na stepenište kod Robne kuće da klizne ispustom za kolica. Kako smo stigli kući odmah je počeo da zvrnda po biciklu i ostavio nas na miru. Majka je spremala brodet. Trebalo je čekati da se ukuva. Muho i ja smo izašli na ploču da osmotrimo planinu i čujemo prognozu. Paunovi su bili u pravu, voditeljka je dala značaja paklenim vrućinama.
Muho se okrenuo leđima gradu i otpio gutljaj iz boce. Iza je trunula luka sa silosima boje leda. Kažu da je jedan izbjeglica iskopao rupu u Volujici, obložio je daskama od bureta za vino i tako smjestio porodicu. Na obali je zemlja pjeskovita, od Rikavca, rijeke sprovedene u brdo. Tamo je keramika potopa, hiljade godina kostiju i grnčarije.
"Ti si prijatelj, je l’ tako?", pitao je Muho.
"Batali tu bocu."
"Ne boj se", rekao je.
Odozdo se čulo kako majka sriče „okoš – bokoš – prdi – kokoš“. Aton je pratio njen glas i trzao zvonce na biciklu. Bili su zaklonjeni u hladu koji je sjekao terasu i vrata kuhinje.
"Uvijek si bio slobodan i na tome ti zavidim."
"Kurac slobodan Muho", priznao sam.
"Makar prema sebi... Zato čekić u ruke, pa kako smo se dogovorili!"
Otpio je još jednom i bocu položio među noge. Zamahnuo je pesnicom da pokaže kako treba udariti. Staklo je puklo a koža otišla u dvije trake iz kojih su navrli brzaci hranjive tečnosti.
"Vodi ga!" viknuo sam majci.
"VODI ATONA!"
Jako krvarenje je stravičan prizor. Strčao sam da zgrabim krpu, gazu, nešto hladno i ostavio ledaru otvorenu.
"Majku ti jebem! jadniče jadni!", ponavljao sam i vezao čvor. Preko gaze sam pritisnuo ribu, da se krv zgruša. Smrznuti gruj, umro u ropcu, umotan u kesu, sada je radio posao, dok je kapalo po betonu i patikama. Stisnuo sam Muha pod pazuho da usporim dotok krvi. Otvorio je šaku i ispravio lakat uz tijelo.
"Ajde bježi ženo, nije ništa!", stresao sam majci. Telefon joj je ispao na stepenicama. Okrenuo sam Muha prema moru odakle je duvalo.
"Čekić pa deri majstore!", viknuo je opet.
Najzad se uhvatio da pomogne i sam drži pritisak. Ćutali smo i gledali dolje kako majka vodi Atona u prodavnicu.
"Majku ja tebi!", rekao je i nasmijao se.
Dodao sam novu gazu, koža se slijepila i postala blijeda. Lada je nazvala na Muhov telefon. Pokazao mi je zdravom rukom i bacio ga put masline, u grm sa bobicama.
"Ne mogu više da je gledam! A ti?"
Moj posao je bio da im odvalim prag. Tako bi Aton, kada bude vrijeme, mogao kolicima na terasu i nazad. Prag nije morao da ide, mogao sam da spustim dvije kosine. Ali zalud sad.
Poveo sam Muha do kombija. Držao se kao da ga privodi policija. Imao je bijele lisice od pamuka. Kada su otišli sjeo sam na stepenice. Šutirao sam opiljke stakla i lijepio cigaretu za prste. Digao sam je iznad glave i držao samo na palcu. Jugo se penjao ka brijegu i motao dim. Ugasio sam na krvavoj ribetini. Ruka je lagano krenula ka zmijskom groždju odakle je zvonila Lada.
Njen je glas dolazio iz Sunca i bio utjeha. Uzeo sam torbu i krenuo ka njoj. Pomislio sam, nema više čekanja i nikome ništa ne dugujem. Majci sam ostavio da spira krv. Kada kreneš negdje sa alatom, ne valja se vraćati. Tako je govorila Nurija, a ona je prošla logor. Njoj bi ljubavni jadi bili smiješni, samo da su djeca zdravo.
"Ja sam kriva", prosula je odmah Lada i dotakla se po kosi.
"Svejedno, nije mu ništa", rekao sam.
"Molim te, neka Aton ostane kod tebe."
"Zašto?", pitao sam.
Ukopala se na ulazu, s obje noge unutra. Privukao sam je preko praga i poljubio u vrat. Gubio sam strpljenje, kao da nam se nešto ponavljalo pred očima. Tog jutra kada je Muho vidio vješticu, čučao sam skriven iza gajbi. Vlasnik prodavnice ih je svako veče slagao kao zid. Sklupčao sam se i batalio disanje. Muho je zastao, a onda u dva koraka, preskočio u svoje dvorište. Slušao sam kako se kiša sliva niz ulicu i molio se da me otkrije. Jer čemu prijatelji služe nego da potvrde slutnje, otimaju žene i žderu drozdiće.
"Zini, Lado, majku mu, to sam ja!", rekao sam.
Predala mi je ljekove za dijete i zaključala, pa onda spustila škure. Nabubrile su od kišnice i to je trebalo opraviti. Domaćin je mario samo za barku, bilo je to jedino drvokojim je želio da se bavi.
"Moram da budem sama. Zadržaće ga noćas u bolnici", rekla je.
Ostao sam na terasi i mjerio zmiju u pragu, prije nego je Lada opet otvorila. Izvadio sam čekić i rekao joj da se skloni unutra ili obuje nešto. ARS br. 1-2 god. 2010. |
