don quijote

milijun puta izgovorena riječ zaokružila se u nijemost: melankolični hip-hoper zabrazdio u vremenu, rastura vjetrenjače i dulcineu, vjernog sancha i nevjernu rosinantu: jebeš seks koji odabireš: on je kao hrana koju prevrćeš po tanjuru, bez boje, bez okusa: on je kao smisao života monty pythona: vlak zapeo u cjevovodu, riječ usahla u grlu, gavrani na žicama blasfemične gitare kojoj oteo se zvuk i sada harači proplancima i vodopadima s kojih nema povratka u mlada jutra s usnama na sisi i nogama u krilu majke, djevojčice, krilatoga konja koji stenje i propinje se na naslovnoj stranici magazina: kakva nijemost! kakva radost! kakav stoljetni buntovnik, kojega kolju stare usoljene haringe i ostarjeli dječaci partije, sada tusti i svemoćni: smrad revolucije puši se iz usta njihovih i zapuhuje, pokorava, terorizira doručak pod vodopadom, lijepo jutro i piknik s golim djevojčicama, učenicama sumraka i zore, koje podrhtavaju u ustima dok ih izgovaraš pod terorom pravobranitelja i njihovih medijskih pokrovitelja: koji su mehanizmi otpora? koja su oružja učinkovita? zašto u prazno? tko puca ćorcima? koliko metaka? odakle dopire jeka? eka? ka?


kulturtreger

kolodvor u virovitici: ulaziš i raspituješ se: o kome? o čemu? smisao nije simetrija: četiri kurve razmjenjuju anestetike, koktel koji ne boli kada je sve ogoljeno do boli i kada se prijesno meso kiseli na bulimijskome vjetru u nosu i kosi: sanduci smrznute ribe hrana su za kulturu i kleptomaniju iz koje izlaziš kao heroj: dočekuju te državni tajnici i prijateljice ministarstva, haška tužiteljica i mirovni posrednik: kojim sada putem? govoriš si: samo mirno, samo mirno jedini prijatelju! svijet čita novine iz kojih saznaje montažni asortiman, prilagođen strategiji kampanje, kam.pa.nje, k.a.m.p.a.n.j.e: ubojice gmižu po drveću gusjenice u usta puna kaučuka i kiropraktike za multiplu i osteo: sjedaš zatim u auto, uzimaš ritualnu napravu i samoubijaš snove si i bogbogova: kako krasno zboriš! rekla je odsutno i zavrnula mi ruku dok ne pristanem: seks je sredstvo! seks je gimnastika! uguraju ti onu stvar! koju stvar? sa svih strana! istok i zapad i sjever i jug. u sve rupe i santa barbaru: onda vrisneš, kao u snu: kao sreća, kao spokoj, kao smrt na highwayu: jezik se opet utopio u vlastitome soku: dodaješ začine, sol i kvasinu: dodaješ sve što si oduzeo: brutalnost je mjera, ljepota nasilje! kihni u prozor, pa nek’ se cijedi, nije sladoled: riječi se neće zalijepiti!


busola

opet je falilo kuraže: izašli su na ulice s visibabama i crnim prištom na ušnoj školjci, iz koje se cjedila trakavica spermicida i simfonijske pjesme, luk i voda i strijela amorova iz korova se propinjala u dahtaj, hiperbolu: kamikaze su naša nostalgija, iskrivljena slika bez prave prilike: tko će mi je dati? kako ću te uzeti? u misionarskom položaju skupljam samo sljedbenike i bubnjeve po plantažama maka, bilo gdje na istoku ili nekoj strani svijeta: izmičem se matematici i hijeroglifima: odlazim iz pisma zauvijek, u svršeno, u prošlost: ime ću zaboraviti: svijet ću prevrnuti kao madrac na fukodromu: otputovati! otputovati! zanzibar i fukoyama. yamamoto i sirakuza. kilometri u milje, milje u horizont. karlovačko u amonijak. sisak u dimovod. fontanu od crva i krvavica. zelje. češnjak. black code. banija.


nadežda i strah

popodne sam napisao pismo: čuvari prašine, krivonogi antistatici, tumarali su bjelinom i častili se psovkama: sočna bibliografija kao uvod, onda michelangelo, plastika koja obmanjuje, poput vjere, s osmijehom na markantnim brčićima ispod karambolirane njuške iz koje ishodi trulež-trulež. blijedi momci navukli su rukavice i prezervative, svu hijerarhiju industrije gume i obuće, i silovali su ih petero: tri momka i dvije djevojke, onda još ovce i kokoši, sve što se ne broji jer ne govori: iza je ostao nered i rasadnik u gumenim vrećicama: ipak je to ponos! govorila je vračara pred vratima i bacala pasijans na ekranu: godine svejedno odlaze! kurcu vrijeme prolazi! rumenilo na obrazima znak je zaostajanja i bolesti! sramota nikad ne dolazi sama! budi mlad! budi silovit! jebi sanitarnu i gljive s jajcima! poslije jebanja nema kajanja!


tadija

bili su sami na ulici, grafiti su parali zidove, bijeli prah nosnice: ispružio sam obje ruke i zaorao jutarnji akvamarin iz kojega se prosula ludost, pripovijest o razuzdanim pticama sa susjednog sveučilišta: ona se opet htjela jebati, kažem opet a nisam ga ni izvadio, još vreo i mlitav krčkao se u vlastitome soku: malo prezli i bibera, sol, peršin, sedamnaest kapara! ona se pokreće sve jače, tekućina ne isparava, odnekud dopire sudbonosni šljap. ne kuham za publiku: sebi dokazujem da znam. ne koristim pomagala. imam samo svoje tijelo i neposluh, potoci se slijevaju niz padinu i uviru u bijelo platno što nečija ga mater tka: sve je to tako bogohulno, vrtim na sporednom uređaju i predajem se alternativi, pun skepse i sintetike: kišna jutra i zvjezdane večeri, ulični svirači u udarnim vijestima: što je vijest? kome treba? tko mi je može dati? tko mi je? što mi je? miševi su opet bijeli: rijeke su opet duboke: mora oplakuju obale: lorca je volio zeleno: jedan drugi je stalno jebao. onda je umro. dugo smo pričali o njemu.


kočo racin

kosta apostolov solev i mala marija: more od olova, nebo od borova, a njene oči odlaze u stereotip: bijele zore, njeno more zelenozeleno: jednom je napisala mail: jako se volim jebati: jučer smo razvalili postelju, mama je uletjela panično: je li opet potres u skopju? onda je zanijemila: oči su se navikle na polumrak: bili smo goli i mokri: i dahtali smo: mala pseta bez lanca: jebali smo se, jer volim. onda opet dođu jutra, bijela jutra sviću posvuda: u skopju i samoboru, vladivostoku i casablanci. budim se i pišem poruke: mailove i sms: on kaže da osjeća vlagu i miris. i ja osjećam. što osjećam? jedna je ruka na tastaturi, druga među nogama: sinkroniziram pokrete, intenzitet, zvukovi su asimetrični. kisele kiše nad vardarom i lišće što lijepi se na prozore, karikatura rimokatolika i mlade nevjernice: kiril, slovo, kosta, slovo, kirilica… apostolov, slovo, solev i marija slovo, bez naslova, od borova, bez olova, onda kiša.


čovjek koji se gubio

put oko svijeta najjednostavniji je od svih putovanja: kreneš, a kraj te čeka na polazištu. on je često kretao, ali se nikad nije vraćao: nije vidio smisla. imao je svoju sintaksu, svoj jezik, drugima nedokučiv, svog špara i svoju bevandu. na jednom od putova izgubio je boje, na drugome mobitel. onda je htio jebati: stara prijateljica nije mu dala, pa se okrenuo curi prijatelja s kojim je popio četiri litre, šest kutija duhana i masline s paprikom: nije mu dala, pa se okrenuo prijatelju: bockao ga je nakrivljenim kurcem kroz odjeću, nagovarao da odu u wc: ništa od jebanja! onda je izazvao incident, uhvativši neku prolaznicu za dupe: velikoćelavonešto u rozoj košulji ispričalo mu se i nije se htjelo tući: opet ćorak, pomislio je, zavio kurac u rub stolnjaka i brzim ga pokretima pokušavao obuzdati: publika je skandirala, staklenke su se rasprskavale uokolo, ali stvar se nije mogla privesti kraju. bio je crven u licu, a oči su mu posve isparile: voda iz šupljina šikljala je ne nalazeći prepreke: krenuo je na novi put bez povratka: digla se vojska i avijacija, helikopterska eskadrila i gorska služba spašavanja: on je utonuo u san i sanjaosanjao: opet je htio jebati! pored njega je bila daska, četiri bove i razvaljeni suncobran. kao dijete plašili su ga da će mu izrasti dlake na dlanovima, zato nije drkao. možda bi ipak trebalo riskirati?


fado

kada je kavez popustio, životinjice su se rastrčale uokolo i onda su umrle od gladi. ona je uzela lopaticu za pijesak i iskopala im grobove, stavila male ploče od domina i nalijepila sličice životinjsko carstvo. onda je otišla na lektorat u australiju. portugalski tamo nikad nije pustio korijenje. zato je fotografirala životinje i pokazivala ih studentima. oni su izgovarali australska imena i lijepili fotografije na zidne novine. ispod fotografija pisali su stihove i zajedljive komentare. jedan je pisao o njenom dupetu. drugi je bio papak i petljao je nešto o očima. jedna je studentica htjela osjetiti miris njene kože bez odjeće. jedan je kinez napisao pjesmu punu aluzija. japanac je napisao haiku koji nisu razumjeli. ona je sve fotografirala, spakirala prtljagu i otputovala. posjetila je groblje životinja. kiša je isprala životinjsko carstvo, a domina su se isprevrtala. sjela je na kufer i zaridala punim plućima. iz kufera su počeli dopirati nekakvi zvuci. otvorila je, a iz njega su izašle različite životinje: mali klokan, čudnovati kljunaš i tako dalje. govorile su portugalski. jedna je nešto opsovala! drugoj se o rep prikačio čičak. ona je ponovno sjela na kufer i zaridala punim plućima. bila je tako sretna!


pirandello

probudio se s gljivom u nosu. nije valjda luda? jesam, jesam! rekla je samodopadno. dobro, odgovorio je pomirljivo, sad bar znam da se od toga ne umire! pažljivo ju je izvukao iz šupljine i položio na stol: onda je zateturao i udario glavom o rub stola. tako je izgubio ludilo. što je bilo s gljivom ne piše u arhivima, a on je od udarca izbrisao sjećanje. mnogo godina kasnije vozio se praznom autocestom prema jugu, pratio znakove opasnosti i upozorenja, ali opreza nikad dovoljno. u jednome usjeku pred njegov se SUV dokoturala golema crvenožuta gljiva, podigla palac i on je stao: mogu li s tobom do palagruže, zar me ne prepoznaješ? ja sam izravni potomak gljive koja je niknula u tvom nosu. ja sam tvoja luda gljiva. vraćam ti tvoje ludilo. ti me zauzvrat povezi. ušla je, nasmijana, jedra, puna razuzdanosti i grijeha. cijeli se prostor ispunio energijom pobune. seksualnošću i razvratom. on je stiskao papučicu i ubrzavao. u najdužem tunelu osjetio je kako mu u potpunosti ovladava tijelom. nije smanjio brzinu. želio je osjetiti taj sraz punom snagom.


maljčiki

bio je sam u prostoriji bez prozora i mržnje: između nogu cičali su miševi, mačke su se spoticale i psovale: rog je čučao u vreći, gluhonijem i patetičan kao surinamski trgovac krivotvorinama: uvukla se nečujno, između miševa i gluhoće, nabila rog na svijeću, jer fitilj se nije dao upaliti kresanjem kremena s previše vlage i hladnoće vladivostoka: ti pušeš u rog i nikad ne prdneš? pitao ju je glasom poštara kojemu je odzvonilo: ona se smijala, smijala se kao kiropraktičar u parlamentu, slijep i samodostatan, bez jezika u grlu, bez boli među nogama: samo se skljokao u ulaštenu kožu i rogoborio u bradu i asimetriju: da žene, da starci, da radnici, da bolesnici, da homo, da hetero, da svećenstvo, da prostitucija, da lake, da teške, da vojska i policija: on se malo zabrinuo, jer mu je kiropraktičar pojeo lik u petom redu odozgo, no svejedno je prezirao javnost, ispitivanja mnijenja i ankete o seksualnim navikama: ranije spomenutim glasom podsjetio ju je na nedostatak svjetla u prostoru i potrebu da se otkriju novi izvori energije, dok cijene barela divljaju: ona je lagano stenjala: nemoj stati sad kad smo najbliže! i puhnula je u rog: upalila se svijeća: cijela je scena hipooom nestalaaaa u plameeenuuu.

25. svibnja 2008.