Branko Čegec: Večera bez glazbe
| večera bez glazbe mali talijan, 17-18 kažeš, izgledao je kao irac, sa svim tim pjegama po nosu i razbarušenim valovima; zatim čopor lijepih talijanki, djevojčica, 17-18 kažeš, izgledale su kao cijeli svijet. sav taj izgled zbivao se jedne kišne kolovoške večeri u osoru, pod brajdama buffeta osor, na povratku s lošinja u beli, na creskom sjeverozapadu, ili tako nekako, dok zbunjeni su konobari gubili štafete u hodu, donoseći stalno pogrešne narudžbe, a one prave bile su zadivljujuće: inćuni s pommes fritesom po paprenim cijenama; riblja juha s konzerviranom papalinom, što ju je pregazio nasukani trajekt u porozini. po paprenim cijenama, ako treba reći. školjke s umakom od majoneze po paprenim cijenama; mickey mouse s pommes fritesom i tartarom po paprenim cijenama; trista čuda tradicionalne kuhinje po paprenim cijenama, na glasovitu prijelazu cresa u lošinj, što se administrativno dogodio barem deset kilometara prije, pored sela belej, na sačmaricom izbušenoj ploči: grad mali lošinj. onda je došao morris u zelenim hlačama i bijeloj košulji, isti onaj bosonogi morris od prije četiri godine, i rekao zapjenjena glasa i praskave gestikulacije: - koji jebeni lošinj? ovo je otok cres, a lošinj je druga galaksija; u njemu turisti tradicionalno jedu pommes frites i ćevapčiće, i piju mlako pivo, na sedamdeset istih terasa uz rivu, s pogledom na moćne jahte i nemoćne brodice... - kad bi barem bilo vremena? kad bi barem vrijeme stajalo svaki put kad prolazim istom cestom unatrag? - rekao sam si onako usput ulazeći u auto pa natrag za beli, na krajnjem, krajnjem sjeverozapadu cresa: mrak i krivudava cesta, presijecana dugim svjetlima nepresušnih turista, divlje ovce pretrčavaju u zavojima, na zapadu trepere svjetla osamljenih otoka, britki svjetionici na horizontu, vitke ribarice u zabačenim valama, raskošan putokaz u čisti hrvatski mrak. 2004-8-9 utorak još s vrata osjetila sam kako me gleda. srednje visine, krupnih ramena, prosijede kose. ne znam je li bio nijemac. nisam čula kako govori. čučala sam nad kutijom s ribljim paštetama i lijepila cijene. bijela, visoko raskopčana kuta; tek tada sam shvatila previsoko. ispod nisam imala ništa. bilo je sparno, a kuta ionako ne ostavlja mnogo prostora. voljela sam zaboraviti gaćice. mislim da nisam osobito lijepa. sitna sam i pjegava, no vitkih, otočkih nogu, oblikovanih kamenom i šipražjem. dorađenih valovima, naizmjence jugom i burom. možda nisam ljepotica, ali noge su mi stvarno lijepe. on je stajao skamenjen. nije mogao odlijepiti pogled. kao da nikad nije vidio ženski čuperak. ili ga, moguće, nije vidio ispod bijele kute. ona mu je davala posebnu mekoću i zagonetnost. i ta mala kovrčica što se isticala u kontralihtu: kao da sam bacila golu udicu u more iza punte, a riba je zagrizla istočasno i sad je ni ne pokušava ispustiti. već sam namjeravala ustati, kad me pogled prikovao za kutiju. nisam se uspjela mrdnuti. bila je to hipnotička paraliza, ili neki teži slučaj. priču je sjebao neki talijan s debelom gospođom. ušao je u dućan i galameći protutnjao između svih kupaca. zajedno s gospođom ispriječio se između nas, ispred hladnjaka s mlijekom i sirevima. lijepi su trenuci očito kratki. vidjela sam prosijedu glavu kako se udaljava prema blagajni. ustala sam i zakopčala tri slučajno otkvačena gumba. je li danas utorak? nakon posla ostat ću u kući. od nekih dana ne treba tražiti više. 2004-8-10 školski raspust pietro i claudio izgledali su kao homoseksualni par. znam to i nimalo mi ne smeta. oni su moji ljubavnici. sada smo na jadranu, svo troje, i ja s podjednakim užitkom utrljavam kremu u njihova bljedunjava leđa. pietro ima 29, claudio 33. zajedno su odrastali u calabriji. pietro je dlakav i proćelav. claudio bucmast i proćelav. upravo sam pomalo perverzno sasula ostatke zaštitnoga mlijeka na njihove visoke zaliske i sada ga razmazujem po zarumenjeloj koži. pietru desnom, claudiju lijevom rukom. moje pomalo obješene sise kloparaju lijevo-desno. već su potamnjele i ne izazivaju sablazan. pietro je rekao da ga po izlasku iz mora nešto svrbi u mokrim gaćama. mirno sam nategnula gumu i temeljito, rukom i pogledom, pretražila bujnu vegetaciju. ljeskala su se samo zrnaca soli. poput šljokica oko njegova lijepo dizajniranog uda. poljubila sam claudija koji je predugo čitao knjigu na istoj stranici. zatim sam se nježno naslonila na njegovo krupno tijelo. njegove su gaćice odjednom promijenile formu. sjurili smo se u more, između peraja, plastičnih čamaca i kreštave dječurlije. u dubini koja je mojim sisama vratila obline čvrsto sam se pripila uz njega. moj leopard na tangama bio je spreman na skok i zalogaj. claudio je nezainteresirano ispitivao zamagljene vrhunce velebita dok sam se jedva primjetno opirala vodi što uporno pokušava udaljiti tijela. čudan je to osjećaj: pokreti bez oslonca, a ipak ne izostaje zadovoljstvo. pietro se približio gotovo prerano. zagrizla sam u njegovo rame kao trenutačno najčvršću točku. preko nas se prosuo zapjenjeni val prolazećeg glisera. sunce je bilo u zenitu. nebo bistro i nevjerojatno duboko. dublje nego ikada dosad. moje je ime patrizia. patrizia pasolini. imam 47 godina. radim u školi za gluhonijeme. na jadranu ostajem još sedam dana. 2004-8-9 sir i masline selo dragozetići na krajnjem je sjeverozapadu otoka. nadomak trajektnog pristaništa porozina. strm prilaz, zbijene ulice, kuće s terasama, crkva i stara talijanska škola: velika zgrada s velikim razbijenim prozorima, jer u školi se odavno ne događa ništa. jedino mjesto koje odiše prostorom, ispunjeno je prazninom. ona slijedi priču o otoku, velikom i pustom, ili se tako čini, jer ljudi su uglavnom turisti, koji dolaze i odlaze, a na otoku ostaju samo oni koji nikada nigdje nisu uspjeli pobjeći. na otoku se ne nudi ništa cresko, jer to nitko ne proizvodi. masline su posvud, a ulje je samo bračko. ovce su posvud, a sir je samo paški. da, janjetina: ona se sprema na specifičan način. u belom. tek sam se danas sjetio da ne poznajem nikoga s cresa. ni jednu jedinu osobu. i da sam davno, kao apsolvent jugoslavistike poslao molbu za posao u cresu. i bio primljen. i da prije toga nikad nisam bio na cresu. i da me uhvatila silna panika. i da sam smislio neku odvratnu laž. i da nikad nisam otišao ni vidjeti kakav je to posao zapravo. i da nikad kasnije nisam ni pokušavao tražiti posao na školi, jer opet bi me mogli primiti, a to znači da sam u gabuli, teškoj gabuli, jer i neko bi drugo mjesto moglo biti napušteno i tužno poput cresa u studenom. ali, čovječe, ovaj je otok prekrasan, vjerojatno i ljepši nego sada kada horde talijana i slovenaca, hrvata, francuza, nijemaca njuškaju po svakoj rupi, prevrću svako ovčje govno, zaviruju iza svake zavjese, i odlaze ne vidjevši ništa: odlaze bez mirisa u nosu i okusa u ustima, jer jeli su ćevapčiće s lukom i pljeskavicu s kajmakom, i pili su laško pivo ili ožujsko namačući tjestasta dupeta u bistrim šljunčanim uvalama. selo dragozetići na krajnjem je sjeverozapadu otoka. nadomak trajektnog pristaništa porozina. strm prilaz, zbijene ulice, kuće s terasama, crkva i stara talijanska škola: velika zgrada s velikim razbijenim prozorima, jer u školi se odavno ne događa ništa. jedino mjesto koje odiše prostorom, ispunjeno je prazninom. 2004-8-9 beli mugri siv je zalazak neba kada sunce posve izostane. kišni dan nad otokom. rado sam pristao na ugriz tišine, manje bezbolan od očekivanog, svejedno ljekovit i blag: utihnuli su cvrčci, utihnule ovce u maslincima, monotono bruje samo zabludjele naprave. i to pocupkivanje po tastaturi. glazba koju diktira pokret prstiju. tek sad vidim da je posve asimetričan: lijevi kažiprst i desni srednjak. to mi se dogodilo nesvjesno. u trenutku kada kiša prestaje i ovce ponovno bleje, najavljujući drukčiji razvoj dana. - moram li požuriti? moram li ubrzati ritam prstiju? svjetlo sa zamagljena horizonta, prema nekoj obali, odjednom me pritišće i puni nervozom. rado bih zastao i podigao branu. spavao sam dugo, gotovo dvanaest sati, nakon mnogih neprospavanih noći. sada sam nekako mamuran i teško odljepljujem misli. jednu od druge. kao da se u snu sve stopilo u bezobličnu masu, iz koje bi trebalo kirurškom preciznošću odvajati pojmove i riječi, zatim hrabro zakoračiti u ponor jezika, nultog stanja jezika, iz kojega bi nastao neki novi svijet. vjerojatno ne mnogo različit od postojećeg, ali definitivno nov, oslobođen potrošenosti i ponavljanja, identifikacije i poopćavanja. kiša je stala nad otokom. prve zrake sunca već se naziru na horizontu. podne označava novi dan: vrijeme je za gimnastiku. 2004-8-8 ambrela prvo je sijevnulo triput. onda je zaparao grom s neba: kiša je sunula bolno. svi turisti sakrili su se na groblje. muškarci u gaćama i slamnatim šeširima. žene u gaćama, s maramama oko tijela. djeca bez gaća, pješčanih guzica. vjetar je češljao masline polirao nezrele plodove šipka, utiskivao pjenu u obale. spustio sam pogled s prozora na muški par što ne napušta terasu: ni po suncu, ni po kiši, ni po žezi, ni po oblacima. prosjedi, stariji, u gaćama, čita američku knjigu na talijanskom. mlađi, crnokos, u gaćama, obuzdava veliku križaljku, u koju se zapleo vjetar i nanesene kapi kiše, debele i sočne, što slijevaju se niz crijepove i oluke, niz ulice i trgove, utore i usjeke, pored kamenih zidova i načičkanih šterni, u gradu belom na otoku cresu, u gradu belom na otoku cresu, u gradu belom na otoku cresu. 2004-8-9 |
|
|||||
|
|||||
|
|||||