Triptihon iz nacionalne biblioteke, Mladena Lompara, doplovio je do mene krajem zime ili početkom proljeća, poput boce koja morima traga za svojim čitaocem. Čitala sam knjigu u sfumatu primorja na kome se sudaraju juga i bure, u vrijeme divne budvanske pustoši, kada ulicama rijetko promiču ljudi, mnogo češće sjene. Nisam žurila, čitanje je dugo potrajalo, namjerno dugo, jer je bilo rijetka poslastica za trenutke čitalačke samoće i unutrašnje provjere. Dan je imao vrijeme za avanturu koju je ova knjiga nudila, vrijeme za izvijanje iskri koje je iskusni pjesnik razmještao u prevojima stihova, mistifikacija i faktografije, citata i palimpsesta. A sve je započelo kazivanjem o tri neobična izvanjca u Crnoj Gori: kraljicom Jakvintom, opatom Dolčijem i knjaginjom Darinkom. Potom bi čitalac, naglo i nepogrešivo, počinjao da osjeća kako Mladen Lompar prelazi granice nacionalne biblioteke i u svojoj Crnoj Gori postaje izvanjac. Kako je nadilazi i natkriljuje djelom koje je njena nacionalna biblioteka dugo čekala.

Kritičarski posao često nema veze sa istinskim afinitetima, pa čak i jedna mala nacionalna biblioteka, kakva je ova crnogorska, predstavlja more u čije zalive kritičar možda nikad ne uplovi. Tako se slučilo da o Mladenu Lomparu nisam pisala kritičke prikaze, osim ukoliko je bilo riječi o opštim razmatranjima savremene crnogorske lirike. Njegova "poruka u boci", ipak, sigurno je doplovila na žalo koje ga je očekivalo. Nema potrebe da iskazujem visoki vrednosni sud, jer to su, na sreću, mnogi učinili prije mene, već da da Mladenu Lomparu odam počast, samo i prvenstveno, kao izraz duboke čitalačke naklonosti i zahvalnosti za uživanje u tekstu.

Triptihon iz nacionalne biblioteke predstavlja knjigu koja na neki način zaokružuje poetska traganja započeta, kako se vidi, 1995. godine prošlog milenijuma, a okončana u novom milenijumu. Triptihon čine djelovi: Kraljica Jakvinta, Opat Dolči i Vrijeme stida, a potom Tri pisma Darinki, Narod jedinstvenog kraja i Boca lude princeze. U okviru tih poetskih poglavlja moguće je otkrivati i drugačije triptihone. Jedan bi tako činili već pomenuti izvanjci: Jakvinta i Darinka, sa Dolčijem u sredini; drugi princ Mirko i skromna pitomica Đevojačkog instituta, Marija sa njihovom kćerkom Jelenom; triptih bi bili Darinka, Danilo i Nikola; bili bi to Petar I, opat Dolči i "inkvizitori"…

Oni koji još uvijek nisu imali priliku da se susretnu sa ovom poetskom knjigom valja da znaju da je riječ o osobenom i uzbudljivom spoju istorije i poezije, uz brižljivo odabrane fotografije i prosijane likovne reminiscencije. Zbog toga djelo ima svojstva osobenog hiperteksta, čiji nas "linkovi" vode u čudesnu avanturu odgonetanja nikad provjeravanih "istina". Ukoliko bismo zamislili nacionalni album starih fotografija, poput onih porodičnih, onda bi ovaj triptihon imao posebno, sasvim izdvojeno mjesto. Imao bi i svoje pečate koje valja otvoriti da bi se tajna odgonetnula. Možda ovakve knjige odista i treba da budu objavljivane na počecima milenijuma, ne samo kao podsjećanje, već i kao opomena i svojevrsno svođenje računa sa sobom, sa svijetom i sa istorijom posebno.

Izuzetnu poetsku i smisaonu težinu u Lomparevom Triptihonu za mene imaju poetski likovi izvanjaca. Oni su u jednoj naciji uvijek sredstvo očuđenja, gotovo stilski postupak kojim se ta nacija provjerava i ocjenjuje. Oni su svojevrsna mjere nacionalne etičnosti, nacionalnog zdravlja i riješenosti da se ono sačuva. Izvanjci su i pokazatelj nacionalne tragike u različitim vremenima; izvanjci su znak odnosa drugih prema toj naciji i odnosa nacije prema samoj sebi. Svaka istina, kao i mit, valja da se posmatra na dvije nepodudarne ravni, ili, kako bi Ljubiša rekao: valja čuti oba zvona. Izvanjci su način da se, poput čuvene Draškove priče o Mlecima, otkrije istina vjernija od one koju nude bilo kakvi, takozvani objektivni, naučni ili informativni pristupi. To je prostor međusobnog otkrivanja, razgolićavanja i svlačenja one kože u koju zaodijevamo svijet kako bi se u vlastitoj bolje osjećali.

Kada za Triptihon iz nacionalne biblioteke odaberete tri figure značajnih izvanjaca, time ste oformili čudesni kamen probe, ili pak kamen mudrosti, koji istoriju najčešće pretvara u strahovitu farsu u kojoj tek sudbina pojedinca može da se izdvoji kao grumen zlata za kojim ovaj pjesnik-alhemičar neumorno traga, izgleda, već dugi niz godina.

U maniru književnosti koju smo iz navike produžili da nazivamo postmodernističkom, i u Lomparevom djelu je istorija ostala polazište pjesničkih traganja. Poznato je da je istorija samo priča i da je rad istoriografa zapravo rekonstrukcija, koja sa onom davnašnjom istinom možda čak nema ni pravih dodirnih tačaka. Problematizaciji istorije ponajviše je bio sklon Karl Poper, objašnjavajući da je u pitanju samo bilježenje genocida i pokolja, da je riječ o fascinaciji koju izazivaju moć i moćnici i o beznadežno inferiornoj poziciji pojedinca, bilo istoričara ili nekog od nas ostalih, koji u toj skrinji tragaju za istinom. Prava istorija, smatra Poper, još uvijek nije napisana, i vjerovatno nikada i neće biti napisana. Prava bi istorija bila povijest ljudskog bića koje voli, strada, pati, razmišlja i doživljava u vremenu označenom kao istorijsko. No sve to što predstavlja istoriju bezimenih, nikako nije predmet istoriografije, ma koliko potonji vijek nastojao da tu činjenicu izmijeni okrećući se sociologiji i istoriji svakodnevnog života. Međutim, u Triptihonu iz nacionalne biblioteke, polazeći od istorije, Mladen Lompar ostaje čedan kada je riječ o fascinaciji snagom moći i moćnicima, a njegovi poetski likovi se preobražavaju u sve one bezimene čija istorija nikada i neće biti napisana.

Na sreću, jedan od vječitih korektiva jednostranosti pa i jalovosti istoriografije bila je poezija. Još od one znamenite rasprave kojoj su temelje postavili Platon i Aristotel traje manje ili više neriješena borba između dva, da kažemo, zavađena sistema mišljenja: jednog u kojem je središte priča o moći i drugog u kojem je središte ljudska tragika. "Zato i jeste pjesništvo više filosofska i ozbiljnija stvar", kaže Aristotel, "nego li istoriografija, jer pjesništvo prikazuje više ono što je opšte, a istoriografija ono što je pojedinačno." Tom drevnom iskazu će se u našem vremenu prikloniti i brojni tumači i pjesništva i istorije, ali i pjesnici poput Mladena Lompara. Jer pjesništvo jeste dekonstrukcija istorijskih aporija. Ono je avantura kroz "pukotine" različitih tekstova–izvornika, pjesništvo su čudesna otkrića dvosmislenosti i ukrštanja različitih značenja, igra metafizike odsustva i metafizike prisustva. Pjesništvo je način da se svaki logocentrizam provjeri, u prvom redu sredstvima jezika koji je i medij vladanja i način oslobađanja. Jer, u jezički tumačenom svijetu nismo baš u sve sigurni, a to otvara čarobne prostore slobode i mnogoznačnosti. Zato je u Lomparevom Triptihonu moguće pronaći snažan etos dekonstrukcije. Ali, njegova dekonstrukcija ne teži iluziji da je ona ono pravo i istinito tumačenje, niti joj je cilj da nauči čitaoca šta je konačno značenje. Ona radije polazi od toga da se o tekstu ne zna dovoljno nego od toga da se o njemu zna sve što treba znati, jer upravo to vodi u dogmatizam i konformizam, nikad u slobodu i u invenciju novog.

Ovo ostvarenje Mladena Lompara daje izuzetan i estetski samosvojan, dubok i subliman doprinos fenomenu čitanja. Njegov Triptihon se čita na različitim nivoima: kao istorija i kao poezija, kao tragedija čovjeka i kao farsa istorije. Mješavina žanrova doprinosi aleatornosti ovog poetskog ostvarenja, ovoj neobičnoj Rubikovoj kocki, koju čitalac može sklapati u nedogled, otkrivajući u neobičnim kombinacijama osnovnih boja aporije ljudskog trajanja i čvorišta nacionalne istorije i sudbine ovoga prostora. U pitanju je i osobeni lirski istorijski "roman", stvoren iza "zemaljskih koordinata" istorijskih likova kojima se bavi. A najljepše Lompareve stranice nastaju u trenucima kada otkrije smrtno važne, a zaboravljene, uzgredne napomene, taj fenjer uz pomoć kojeg istorija prestaje da bude prošlost i neočekivano se preobražava u živu sadašnjost.

Čaroliji doprinosi i stajaći literarni motiv izgubljenog/nađenog rukopisa. Kao da iz neke udaljene perspektive, koja djeluje duboko anticipatorski – a prava poezija to uvijek i jeste - stižu riječi koje je trebalo izgovoriti, a zaboravili smo da to učinimo.

Knjige ovakve vrste, tu mislim na spoj proznog i poetskog, imaginarnog i faktografskog, nisu rjetkost ni u svjetskoj ili u južnoslovenskim književnostima. Pomenuću samo jednu kojoj taj spoj daje neočekivane estetske vrijednosti – Raičkovićeve Zapise o Crnom Vladimiru, zbirku koja je ujedno bila osnov kritičkih promišljanja postmodernizma u okviru lirike. Tom neobičnom zbirkom i Stevan Raičković se odužio onom bezimenom čovjeku kojeg istorija nikada ne bilježi, ostavivši iza njega ono najveće što se može ostaviti – pjesmu. Triptihonom iz nacionalne biblioteke Mladen Lompar se odužio bezimenom, često nemuštom a opšteljudskom u likovima koje istorija bilježi. Time se pridružio neumornim tragaocima za onim što je iznad fakata i datuma koje njegova knjiga tako lijepo dovodi u istu ravan iako je riječ o čitavih hiljadu godina.

Ovoj dvostrukosti se pridružuje i žanrovska dvostrukost, ili bolje reći višestrukost. Neobično je i neposredno provjerljivo do koje mjere snaga poetskog raste kada se pojavi uz prozni iskaz, stilski prepoznatljiv kao istoriografski zapis ili faktografsko određenje. Tek u odnosu na taj zid, na taj bedem istoriografske proze, lirski iskaz izrasta do krika i do duboke anticipacije onog univerzalnog, opšteljudskog, onog zbog čega, najzad, postoje i poezija i vaskolika umjetnost. A kada je o tragici riječ, nije slučajno što je autor odabrao da u ovom složenom, hibridnom tekstu, uz lirsko i dramsko, uvede i diskretne dramska svojstva – brižljivo razmještene dijaloge lirskih subjekata, izvora i fikcije, prošlosti i sadašnjosti. Tako Triptihon iz nacionalne biblioteke postaje svojevrsna istorijska drama, ali i tragična povijest o svima onima koji su svoju požudu, i svoju ljudskost, "sagorjeli pod crnim rizama" vremena i istorije; o uvijek istom čovjeku što "studi" iza "zaškurenih prozora" dok se pred njima otvara pogled na "crkvu i umrlo groblje". (A autor kod "umrlog groblja", kao što svaka istinska literatura zahtijeva, ne zaboravlja da doda "so" autoironije: Banalni okvir za romantična naglabanja, pomislih.)

Može se, međutim, reći da je Triptihon iz nacionalne biblioteke ponajviše "ljubavni roman". Učinilo mi se to u trenutku kada sam posumnjala u riječ "grijeh" – tu upornu pratilju ljudi i sudbina u Lomparevom djelu. U fiktivnim stihovima opata Dolčina, posvećenim "pobješnjeloj robinji" Jakvinti stoji:

"Bog je prvo stvorio grijeh
(kako bi drugačije nastajali sveci)
pa potrebu za njim."

Prvo ljubav, pročitah, pa potom potrebu za ljubavlju.
Potom se u tragičnoj storiji o opatu Dolčiju pominje njegov "francuski grijeh", koji je samo drugo ime za ljubav prema ovoj malenoj zemlji i njenom gospodaru koji će ga na kraju izdati. Tako sveštenici i gospodari Crne Gore, jedan za drugim, sažižu ljubav "pod crnim rizama", bilo da je riječ o ljubavi prema ženi ili prijatelju kojega u surovo razmještenom sistemu moći ne smije zaštiti. "Grijeh" je i kada je "mladi Nikola planuo tako strasnom ljubavlju za Knjaginju Darinku". Na kraju, jedan princ kojega su smatrali izrodom, odlučuje da voli slobodno i ženu i muziku, na užas zemlje koja ga je rodila. Dok bude krvoliptao na dirkama klavira, princ će shvatiti:

"trebalo je žrtvovati
(po receptima nekih vizantijskih hronika)
za spas lažnog morala
jednog
prolaznog princa."

Učinilo mi se, zbog ovih stihova i zbog mnogo drugih "zaškurenih" znakova, da je Triptihon iz nacionalne biblioteke jedan novi roman o ruži, zapečaćen nizom pečata (Dolčino pjeva svojoj Gospi, Jakvinti, Nikola Darinki, Mirko Mariji, pa se Gospa i Marija neočekivano susreću u krugu Triptihona).

Učinilo mi se da je to roman o ljubavi koju je surovi logocentrizam društva pretvorio u grijeh. A opat Dolčino kaže Jakvinti:

"Nijesi odabrala pravi grijeh za vječnost
Način da gledaš u crveni svijet šipka
I da mu se raduješ.”

Na isti način ni istorija "ne odabira pravi grijeh za vječnost", niti bilježi ljudski strah i drhtanje, ljubav i mislosrđe, već samo trijumf moći i surovost pada. Taj pad istorije tužno i neopozivo odjekuje u stihovima:

"prije nego što je pao jarbol
kao crta ispod sabiraka
čekasmo neka zelena ostrva
i zlatno žalo

dolazilo je vrijeme stida".

Ali, ovaj Lomparev roman o ruži, o prinčevima i princezama i tužnim trubadurima, baca posve drugačije svjetlo na svetost i svece, pa tako i na način na koji čovjek razumije Boga i ljubav samu (a ne samo istoriju). Jer, ako nešto bijaše na početku svega, to bijahu riječ i ljubav Gospodnja ka stvaranju. Iz te ljubavi su nastali Adam i Eva, ali "istorija" ipak radije pamti pobješnjelog Boga koji izgoni od onog koji je stvorio iz ljubavi i čije djelo – čovjek - ima istu takvu potrebu za ljubavlju i stvaranjem. Uzalud su u istoriji bili svi oni koji su pokušavali da dokažu da je Bog ljubav, a ne simbol kazne za grijeh, niti da o vjeri svjedoči odricanje od ljubavi i "trgovačka" pogodba za rajsku ili zemaljsku ulaznicu. Zato su stvoreni sveci, tim veći i uvaženiji što su se ljubavi više i snažnije opirali. Tako je u Triptihonu iz nacionalne biblioteke autor je formirao koncentrične krugove ljubavi i grijeha koji vode od pojedinca do istorije i obrnuto, kako bi kroz bedem opštih i najčešće neprovjerenih istina zavirio u moguću punoću smisla čuda ljubavi.

PS
Posljednje odjeljke ovog teksta napisala sam nakon gotovo tri godine, osjetivši pri novom čitanju Triptihona koliko sam bila u pravu iskazujući čitalačku zahvalnost autoru. Preda mnom su iznova, a na posve nov način, počele da se prepliću alegorija i ironija, kao lice i naličje za odnos čitanja i teksta. Jer, kako to sjajno pokazuju i Derida i Pol de Man, jedna teorija literature je uvijek konstrukcija čitanja (alegorija), koja na kraju ima potrebu za sopstvenom ironizacijom i dekonstrukcijom. Otuda i potreba dekonstrukcije da se svaki tekst malo "iskosi", jer se tako mogu ukinuti kruti obrasci mišljenja i razumijevanja. A to je upravo ono što je Mladen Lompar pjesnički ostvario Triptihonom iz nacionalne biblioteke.

ARS br. 1-2 god. 2010.