LIČNA ERA

Jedva čekam da postanem starac.
Sjajni Starac. Sjajnih očiju. Sjajnih izgovora.
Starac koji će zaboraviti odjednom sve što je pisao i čitao i što se dešavalo.
I početi svoju eru čitanja i pisanja u kojoj neće biti ničeg od ovog svijeta.
Jedva čekam da postanem Sjajni Starac koji će dopirati do svega čega nije.
Tamo je možda najviše onih koji mi neće postaviti ni jedno pitanje.
Kao što ne bih ni ja njima.
Tamo ću se naći na svom prvobitnom mjestu.
S vječito punim mjesecom iznad perjastih oblaka.

MONA LIZA

Prvi monolog
Ja sam strašan krik. Strašniji od Strašnog suda.
Ja sam najveća glumica na svijetu koju gledate.
Naslikao me onaj ko me nije vidio. A vidio je sve.
Dok sam stajala pred njim, pekao se
Na živom ognju.
Odlutala sam tamo odakle se više nikad neću vratiti.
A vi me gledajte u Luvru i pišite o meni knjige nad knjigama.
Ja sam vaša nedodirnuta ruka.

Drugi monolog
Iza mene je još jedna Mona Liza.
Njene oči su suze - sa dvijema
Krupnim skamenjenim. Nosim ih kao dva svijeta.
Ne trčite za mnom.
Ja neću da budem vaša slika.
Povucite se u svoju.
Ostavite muzejske čistačice na miru.
Neka me preskoči njihova plišano-bojažljiva nježnost.
Pogasite muzejske svetiljke.
I ne pozirajte svojoj taštini.

Bićemo jedno.

Treći monolog
Tamo je još i moja Treća Mona Liza.
Čitajte "Tajne zapise jedne dragovoljne kurtizane". O meni je šaputala sva Firenca.
I ne samo Firenca.
Bjelasala sam se i komešala kao morska pjena.
Ne ogledajte se u Mojoj Slici.
Ja sam razgolićena na svim slikama koje ja znam kao Eva bez smokvinog lista.
Njih potražite u nekom drugom Luvru.
Trebalo je naslikati moju endensku bjelinu. Koja je pokretala nebesa.
Dan mog portreta bio je dan mog nokturna.
Leonardo me je izostavio kao što sam ja njega. Sad jedno drugome pišemo oproštajna pisma.
Ti rukopisi se neće nikada ugledati.

NENAJAVLJENI STIHOVI

Tiho je u vasioni. Žučno u autobiografiji. Samo ponovljena smrt sve može opisati.
Previše sam sam da ne bih bio i dalje.
Previše me nema.

Otkud ove nagle jezičke osjeke. Kad sve potone. Dugo potraje. Dugo. Kao dodir

užarenog željeza.                 

Gdje nestane ta velika odvedenost od odvedenosti. To ustaljeno uhođenje.
I otkud ta ciklična usahlost.
Gdje se u međuvremenu sakrivaju njene fluidne tablete.

JUTARNJA KAFA SA SIZIFOM

Osim ispitivanja neobnovljivog adskog sna i iznenadnog slušanja pjesnika koji su sinoć na
književnoj večeri gromoglasno recitovali svoje stihove, spistaeljsko jutro treba početi novim
čitanjem Lekskona i Enciklopedija; popiti i još jednu kafu sa Sizifom; sjetiti se Labudovog
jezera sa Majom Pliseckajom; primaći još jednom lice svijeta i uveličati ga nekoliko puta;
naći se na Trgu molitve za Irske pjesnike. Obnovite daleke mirise uljanih boja od kojih stari
majstori obnavljaju naše nebeske likove; a za svaki slučaj neka na stolu osvane svakog jutra
minijaturni tamaris; ili njegova tuga umjesto njega.
Ne sudite svome tijelu.
Ponudite i ovog puta Sizifu vječitu pomoć.
On je naš pjesnički najamnik kao što smo mi njegovi.
Ako se Sizif nasmije, nasmijte se i vi. Popijte sa Sizifom još jednu kafu.
Bogovi će vam to dozvoliti.
I ne umrite makar odmah. I ne ustajte dok Sizif ne krene.

Suvišno je reći koliko mi se čini da sam njegov autor i drevni predak. Da sam bio Etrurac
među izumrlim Etrurcima i ostavio oko hiljadu natpisa koje još niko nije pročitao. Pa ni ja.
Nije otkrivena tajna pisma kojeg se jedva sjećam. Nije. Ono je zapečaćeno samručno.
Vjerovali smo u njega kao u božanstvo. Umirali nadnešeni nad njim. Pjevali mu obredne
pjesme. Prinosili žrtve.
Ono nas čeka. Sprečava da ga ponovo pročitamo. Neće da nestane.

Ipak, vidimo se u poeziji.

Odazovi se kad nema zova. Reci se kad te nema. Odazovi. Zovni. Zapjevaj s kamenom.
Neka bude i njegov plač. Nije sve gotovo.
Možda si. Svijet je po govoru koji nije naš. Ne tumači se. Očekuj tajna fosforišta.

Napisao sam pjesmu kakvu sam htio.
Napisao knjigu kakvu sam tražio.
Ipak.
Moram napisati još jednu pjesmu. Još jednu knjigu. I dalje se ne vidim.
Napisaću još jednu pjesmu; još jednu knjigu.
I tako redom.
Jer, ovdje sam.
Ovdje.
Mjesečeva mijena koja se kreće od Velikog nebeskog zareza do Velikog nebeskog kruga.

Hvala što se sačuva od mene. Od mojih bolnica. Što si kakav si bio.
Što mi dade nade da sam postojao.
Ogrije tvoja starost.
Gdje si svo ovo vrijeme boravio.

Nema bjeline o kojoj sanjasmo.
Ti bi izbačen iz svijeta kao rukopisna gvožđurija.

Sad te se sjećam.
Sad smo jedno.

Žao mi je što ne bih oduvijek s tobom.
Žao mi je što nijesam Svemir.

Nijesam ti više potreban. Moj prekid je tvoja pobjeda koju i inače neprestano očekuješ.
Ti si sama sebe završila i prije svog početka.
Tako si starija i od sebe. Tu moje lijepo vaspitanje ne pomaže. Makar dolazilo i od tebe.
Tako ćeš možda postati neprestana. Sunce koje zalazi iza smrti i ponovo se javlja ispred nje.
Tvoja neviđena sjajna koljena sjaje i pred Bogom i pred Đavolom.
Ne reci mi gdje je tvoja beskrajnost. Kamo si s njom pobjegla. Da bih znao gdje da dođem
Kad ne bude ni mene ni tebe.

Sanjah li to noćas opet bijeli vjetar. Ko me to izbavi sa prijetnjom da ću se opet tamo naći.

Strah me je od moje poezije i njenih bokora. Njenog omiljenog napitka. Od one s kojom
sam bio a još više od one s kojom nijesam. Strah me je od moje revnosti prema njoj i njenog
kukavičjeg jaja.
Strah me je od mojih novih i novih zlatoustih potjernica za njom. Od njenog epitafa i mog
vječitog smjenskog rada na njenom (bez)dnu.
Strah me od poezije s kojom ne mogu da
iščeznem i da se opet vratim.

Strah me je do moje poezije. Pogotovo u svitanje kad mislim da je nijesam nikad ni pisao.
Ima li neko ko će taj lijepi strah da spozna i mimo mene. Ima li neko ko će pronaći vrijeme
u kojem nijesmo bili ni ja ni ona.

Strah me je od moje poezije. Ona kao da me se ne tiče.
Strah me je od moje poezije nad kojom bdijem kao nad kolijevkom. Ona me razdvaja od
velike tuge donoseći veću.
Zaspem sa posljednjim stihom. Probudim se bez njega.
Strah me je od sve glasnijeg udaranja mora o mramorje.

Strah me od Velikih Pjesnika.
Oni strasno zaćutaše pod sopstvenom giljotinom.

Zašto plačeš, upita me prelijepo zavičajno stablo u čijoj zelenoj hladovini sjeđah naslonjen
na njega.
Zato što ne znam tvog tvorca i njegovu ideju.
Zašto onda ne odeš od mene i zaboraviš me.
Ne mogu. Zaboravio bih sebe.
Zašto me onda ne posiječeš i sjedneš na moje truplo.
Zato što bih posjekao sebe.
Zašto se ne zaustaviš sa pisanjem.
Zato što mi ti ne daš.

Bio jedan pisac. Preteča alhemije. Nije znao za dan ovozemaljskog dolaska i odlaska.
Pisao je i ćutao. Ćutao i pisao. I tako cio vijek.
Imao je Dvije Zlatne Knjige, Dvije Feniks - Ptice i Dva Božanska Pisma.
Jednog dana je spalio sva svoja ćutanja i sva svoja pisanja.
Očekivao je da će na površini koju je zahvatila njegova lomača iznići od svega spaljenog
zimzelena trava visočijeg, vječnog i nepromjenljivog rasta i sjaja. Trava koja će mu vratiti
ono što joj je dao.
Tako i bi.
Kad se to desilo legao je u traženoj travi. Prostro se zagledan u Zlatne knjige, Feniks - Ptice
i Božanska Pisma. Postepeno ali sigurno pretvarao se u Mumiju; i postajao Mumija.

Kada bi Mumija dosegla nekoliko milenijuma, vraćala bi se nazad istim naznakama kojima
je došla do nje; nestajala sa zimzelene, nepromjenljive trave i ponovo se nakon nekoliko
milenijuma vraćala prvobitnom stanju. Čekajući nove milenijume.

I tako bi do zauvijek. Do fantastičnog zelenog kruga koji se opiraše svemu.