Sreten Perović, Poezija I, II, III,
Izabrana djela Sretena Perovića,
Fondacija "Prijateljstvo", Podgorica, 2009.
Pojava izabranih, ili sabranih djela nekog pisca, kao što je sada slučaj sa Sretenom Perovićem, nije samo svečan i važan događaj za njega samog nego je to, svakako, značajno i za nacionalnu, kao i književnost uopšte. Objedinjena djela omogućavaju lakši i jasniji uvid u stvaralaštvo nekog autora, njegovu procjenu i pozicioniranje u korpusu nacionalne literature, sagledavanje u kontekstu regionalnih i drugih književnih pojava, pravaca, poetika, i tome slično.
Nijesmo često u prilici da u Crnoj Gori uočimo ovakvu sistematizaciju djela naših istaknutih pisaca, najprije zbog usitnjenosti i male ekonomske moći ovdašnjih izdavača, kao i nedostatka društvenog interesa da ozbiljnije podrži svoje najbolje književne izdanke. Mi, pored ostalog, još nemamo nacionalni Institut za jezik i književnost ili neku sličnu ustanovu koja bi se time studiozno bavila a projekte s kapitalnim predznakom poput, recimo, Istorije crnogorske književnosti pa i sabranih djela određenih autora mahom su inicirali rijetki pojedinci ili grupe entuzijasta. Jedna od njih pokrenula je, evo, štampanje izabranih djela Sretena Perovića, jednog od najistaknutijih savremenih crnogorskih kulturnih stvaralaca.
Osvrćući se na njegov višedecenijski rad na polju poezije, teatrologije, književne kritike, pedagogije, kao urednika antologijskih izdanja, nacionalnog tribuna, prevodioca makedonske poezije, enciklopediste... stičemo utisak da je te poslove obavljala cijela jedna institucija. Zato konstatujemo da je Sreten Perović jedan od onih autora što svojim djelom prepoznatljivo, bitno i dinamično bilježe našu kulturnu scenu od ranih pedesetih godina prošloga vijeka pa do danas. Riječ je o piscu koji je za svoj rad dobio važna književna i društvena priznanja u Crnoj Gori i Makedoniji a radovi su mu prevođeni na tridesetak stranih jezika.
Ovo troknjižje Perovićevih izabranih djela obuhvata poeziju iz petnaestak zbirki, zapažanja o njima poznatih jugoslovenskih književnih kritičara, kao i priloge iz pjesnikovog dokumentacionog fonda.
Perovićeva je poezija formalno i strukturno raznolika, ali već od ranih pjesama, ili prve zbirke "Zvuci daljine" do novijih stihova uočavamo jednu cjelovitu idejno-motivsku i konceptualnu poetsku nit. Ima tu, dakle, minijatura, haiku stihova, signalističkih kontura, poema i naratizovanih cjelina, ali ih skupa karakteriše kontinualni duhovni modus oličen u glasovima iz djetinjstva, zavičajnim elementima, slojevima tradicije i predačkog nasljeđa, čudesnog i svakodnevnog, kao i preplitanju, odnosno preispitivanju sopstvenih uspomena i istorijskih refleksija. Otuda u pogledu na "Mramorno pleme" pjesnik iz ugla jednog mladalačkog promišljanja naše istorijske, ili ukupne "Panorame trajanja" prepune borbe, stradanja i ponosa, konstatuje: "Mi smo daleka zvona dalekih vjekova."
Iz knjige u knjigu Perović provlači jedan blagi mediteranski štimung putem snova, elegijske melodije pri obraćanju najbližima, ocu, kao što vidimo u ciklusu "Između tebe i mene", prijateljima, supruzi, ili sestri Smilji kojoj je posvetio knjigu "Put u daleke duše" (1997). Mediteranski duh posebno se ogleda u čestim krokijima zavičajnog ambijenta i prirode uopšte. Riječ je o stihovima tipa:
"Sunce do guste šipkovine
raspuklim divljim prstenom sine
U modru jesen"... ("Stolovač")
U zbirnom opsegu, ti motivi proistekli iz pjesnikovog najbližeg životnog okružja podsjećaju nas na bešumnu rijeku prolaznosti u kojoj se sve malo po malo kruni i troši. Neveseli, a za pjesnika izuzetno veliki i važni trenuci u sudbinama dragih mu osoba neka su vrsta putokaza, ili svjetionika pošto i on brodi kroz uzburkani život i neminovno će doploviti tamo gdje su oni našli smiraj. Otuda mu: "svijetli rana iz budućeg gnijezda." Perovićeve poetske inicijacije, bez obzira na njihovu formalnu razuđenost, izviru iz naše tradicionalne matrice, ali on o njima pjeva moderno. Varirajući u raznim oblicima uvijek inspirativne pjesničke konstante kroz dinamične i moderne stvaralačke koncepte, Perović je potpuno izbjegao socrealističke i epske nanose znatno prisutne i u našem poratnom pjesništvu. Kod njega se jezik naizgled koristi preko uobičajenih označavalačkih funkcija, ali raznovrsni nemiri, duhovni vrtlozi i brze mijene lako ga promjenjivom jezičkom kombinatorikom prevode u cinički prostor, u tajne svijeta koje se nikada nikome ne kažu. Otuda katkad uočavamo u Perovićevoj poeziji i određenu dozu hermetičnosti i zato se, po svoj prilici, "U čunu od nesanice" on otiskuje kroz sentimentalnu retoriku ka opsegu vidljivosti, izmaštanom i stvarnom:
"Ostalo golo svileno polje
i mrvice magle otrgnute od snova."
Perovićeve duže pjesme teže nadrealnoj identifikaciji s onim što je negdje zapretano
u sjećanju, klasičnim poetskim slojevima, upečatljivim pejzažima s njegovih putovanja, posvetama... Posebno su interesantni naslovi tih pjesama u kojima se brzo smjenjuju rituali svakodnevice s prostorom simbola, analogne i suprotstavljene slike. To, na primjer, izgleda ovako: "Čuju se zvona, pa mir, pa riječ istiha." ("Igra sjenki").
Kao što je već naznačeno, poetska supstancijalnost svijeta kod Perovića se manifestuje u primjenjivoj strukturi, ali slikovito i neposredno, a u ranim pjesmama, što je razumljivo, pod određenim knjiškim uticajima. Njegove mladalačke opservacije sistematizovane u književnom prvjencu "Zvuci i daljine" tiču se mahom zavičajnih tema i određenih prirodnih pojava, što se manje-više provlači kroz njegovu cjelokupnu poeziju. To su refleksivne pjesme iskrenog svjedoka svakodnevice i ljudskih osjećajnih mijena. Tu vrstu, kako je kritika odavno zapazila "poetskog realizma" oličenog u stihovima tipa:
"Maj
a sivi dan se svio
nad gradom i mojim vidom"... ("Ukradeno djetinjstvo")
pjesnik s različitim intenzitetom prenosi iz knjige u knjigu. U svojevrsnoj dramatizaciji sopstvenog, unutrašnjeg svijeta i njegovog poretka prepoznajemo razvučena snoviđenja, šetnju kroz vrijeme, blisku literaturu, drage osobe iz sopstvenog okružja što se često doimaju kao "Brda u bol urasla" i zbog kojih se pjesnik "prerušio u plimu". To "Prepoznavanje vremena", kako glasi naslov jedne njegove pjesme, određena je vrsta mješavine u kojoj se prepliću forme i oblici, prošlost i sadašnjost. Odatle nam saopštava:
"Iz pepela dolaze mi gosti
i ratuju sa mnom bez milosti."
Jedna od pjesnikovih inicijacija vezana je za vječite uticaje teških prilika u Crnoj Gori što kontinuirano prožimaju njegove misli i osjećanja. "Sjedimo tako na rubu istorije usamljeni i gordi", zaključuje u pjesmi "Gumno" koja datira iz 1978. godine. Perović gotovo uz svaku pjesmu navodi godinu njenog nastanka što može biti višestruko korisno proučavaocima njegovog djela. Ovdje nam u njegoševskom maniru sugeriše istorijski ures tzv. malih naroda koji su u sjenci onih velikih, ali su njihovo pregnuće i gordost veliki i jedinstveni. Perović je, inače, pjesnik napajan duhom Crne Gore, njenim ambijentalnim miljeom i zavičajnim motivima. Samo, na primjer, u pjesmi "Na presušenom potoku" nailazimo na zelene livade, tu su i bijelac konj, divlja smokva, košćela i rosa, modri kamen, krda bijelih jagnjadi, a sva su ta suštinska mjesta Perovićevog sjećanja i poezije tijesno vezana složenim i nevidljivim nitima koje nakon određenog protoka vremena pokušava da dosegne.
Novije Perovićeve pjesme učvršćuju njegove osnovne poetičke odredice, ali ukazuju i na koncentrovano iskustvo, misaone cjeline koje se odnose na skrivenu intimu, odaje što se ne mogu lako otključati. U duhu vječite pjesničko-filozofske zapitanosti, odnosno dileme kako opisati i dešifrovati iskonske tajne svijeta, on se ispovijeda:" A tragao sam za pravim riječima, za trajnijim objašnjenjima" ("Riječi ljubavi"). Različiti elementi jednog te istog poetskog sistema sada stupaju u složenije odnose poprimajući simbole cikličnosti i vječnosti materije povremeno emitujući elegijsku melodiju:
"Sigurno nestaju glasovi
naše zgrušane mladosti
Nestaju ljute trave ljubavi"... ("Ognjilo")
"Bez povratka
ljeto je za nama
Kiše nose onu drugu stranu
koja šumi na usnama nije
Postelje su na ludome vjetru
mrav i lišaj
uz rape i pečine
ispod grudne kosti uspomena" ("Zajednička pjesma"), i tako redom. Ovdje nalazimo i signalističke konstrukcije ("Leteći ćilim u spavaćoj sobi", "Dva davna prijatelja u osunčanoj bašti"), rimovane pjesme ("Svatovska", "Rt dobre nade", "Pohvala ludosti") i haiku stihove, a to nas još jednom podsjeća na pjesnikovu strukturnu i formalnu razuđenost.
Perovićeve novije pjesme u svojim meditativnim refleksijama i inventivnim leksičkim obrtima sašaptavaju se s melanholičnim detaljima prirode:
"Ptice iz moga sušnoga sela
dugo gladuju.
Ne vide me
ne primjećuju me.
A kao da mi se obraduju." ("Priviđenje").
Katkad nam se ti stihovi prikazuju kao tek skicirani oblici pjesnikovog okružja sastavljenog od brojnih vidljivih i zamišljenih djelova, oblici koji najavljuju (pre)ispitivanje izmiješanog sopstvenog i svijeta uopšte prije nego se stvari saberu i možda konačno procijene iz pozicije nagomilanog iskustva:
"Mašu nam s druge obale
a nama od sunca i suza
sve se u krug vrti
i ne vidimo
ko nam se to javlja
ko nam se raduje
ko nas to pozdravlja"... ("Vrteška").
U toj prepletenosti dominantni su, svakako, sentimentalni nanosi:
"Prebiram po opalom lišću
stoljetnog hrasta
ljubavi"... ("Na trgu sjećanja").
Otuda pjesnik nastoji da promijeni situaciju naznačenu u naslovu pjesme "Prazne oči pune rime" zahvatajući mnoštvo fragmenata iz sebi bliskog svijeta. U duhu zaključka:"Sad se svako svome pragu vrće."
Noviji stihovi Sretena Perovića predstavljaju određene bilanse njegovih duhovnih, intelektualnih, ili ličnih izbora i stanja. Njegova ranija povremena sklonost pesimističkim vizijama, neka vrsta borbe sa samim sobom i gorčina koju nije pokušavao da sakrije, sada prelaze u staložene, rezimirajuće slojeve, u svojevrsna lična slikovita mjesta nalik predjelima u koje se lagano i dugo zalazi. Prošlo je, čini se, vrijeme kada su pred pjesnikom lebdjeli i obasjavali ga snovi, kada mu se činilo da je sve podložno prilagođavanju i promjeni jer je, zapravo, on promijenio svoje poglede na svijet oko sebe. U Zogovićevom maniru koji opservira stav da se sve obnavlja, iznova raste, jedino je čovjek trajno prolazan, Perović ističe svoju nihilističku varijantu:
"I ljudi su kao stablo dunje:
vazda će se ka zemlji nagnuti
i za svoje potomstvo brinuti.
Ali neće iznova ustati
ni cvjetati ni plod zametati
ni se više gipko saginjati." ("Popodne u bašti").
Mali je raspon od ispunjenosti prostorom i bezgranične radosti zbog samog postojanja do misli i osjećanja ispunjenih gorčinom koji su zamijenili slatke trenutke mladosti, hrabre i nedostižne želje i varljivu perspektivu. Sada kao da čeka da mu se nešto objavi i on mu odredi mjesto. Perović je, s druge strane, i u novijim pjesmama "najsigurniji" u zavičajnom ambijentu i koloritu odakle iskre njegova imaginacija, emocije, strast. I tu je prisutna vječita čovjekova potreba da pređe iz stvarnosti u fikciju. No, toliko je ljepote oko nas, sugeriše pjesnik, a mi ne uspijevamo da joj se približimo, a kamoli da je posjedujemo pa ma koliko bio u tijesnoj vezi sa tim bliskim, prepoznatljivim i konstantno inspirativnim miljeom, pjesnik
mu u svakom radu njime iniciranom prilazi kao kada nakon duže samoće ugleda dragu osobu.
Zbirka novih pjesama zatvara ovo troknjižje koje je dobra prilika za novo čitanje pjesnika što dugo i prepoznatljivo bilježi crnogorsku književnost i kulturu. Knjige same po sebi ne znače mnogo sve dok ih nečija ruka ne otvori da bi bile pročitane. Perovićeve pjesničke knjige sada su objedinjene i propraćene vrsnim kritičkim promišljanjima i (pr)ocjenama što čitaocima i proučavaocima njegovog djela omogućava potpuniji uvid u ovu vrstu njegovog
stvaralaštva.
|
