Nakon zapaženih pjesničkih knjiga i radova u kojima razmatra savremenu crnogorsku i produkciju susjednih književnosti, kao i problematiku savremenih književnih teorija, Pavle Goranović se javlja knjigom “Tin Ujević i Crna Gora” kojom sistematizuje i osvjetljava “brojne veze velikog hrvatskog pjesnika sa Crnom Gorom” koje su, kako navodi: “...ostale neispitane, gotovo nepoznate”...
Goranović, svakako, nije imao lak zadatak. Posao kojeg se latio obično rade instituti (institucije), ali jednim preciznim, sistematičnim metodološkim pristupom i nervom vrsnog pjesnika i književnog kritičara – što je u ovom slučaju posebno važno, Goranović valjano doseže Ujevićeve dodirne tačke sa Crnom Gorom.
U svom studioznom uvodu on evidentira, propitkuje, sažima i vrednuje elemente bitne za Tinovo pozicioniranje pri samom vrhu hrvatskog i međuratnog jugoslovenskog pjesništva, potom odrednice koje doprinose da njegov život i rad premreže obrisi legende, kao i isprepletane crnogorsko-hrvatske kulturne veze. Konstatujući, dakle, kako je povezanost znamenitog pjesnika sa Crnom Gorom još uvijek nepoznanica kod nas i u Hrvatskoj, Goranović iznosi svoju motivaciju za izuzetno zahtjevan i složen poduhvat, odnosno težnju da ovom knjigom razjasni mnoge stvari. Tako, pored ostalog, navodi da je njegov rukopis: “...objedinio tekstove koje je Tin Ujević objavio u Crnoj Gori, potom, na jednom mjestu su se našli okupljeni i radovi o velikom pjesniku koje su stvorili crnogorski pisci, kritičari, novinari, hroničari... Bibliografija ’Tin i Crna Gora’ sada je definitivno uređena”... Imamo, eto, dragocjeno štivo iz pera jednog od najznačajnijih mlađih crnogorskih pisaca.
Osim reprint izdanja zbirke “Auto na korzu” koje je povodom decenije Nikšićkih književnih susreta 1978. godine priredio profesor doktor Slobodan Vujačić, dobar poznavalac Ujevićevog djela, gotovo da se niko kod nas u poratnom periodu nije ozbiljnije bavio njegovim stvaralaštvom. Pomenuta knjiga prvi put je objavljena u Nikšiću na inicijativu pjesnikovih crnogorskih prijatelja početkom 1932. godine u dosta skromnom izdanju i s reprodukcijom njegovog interesantnog portreta koji je uradio naš poznati međuratni slikar Mirko Kujačić. U svakom slučaju, što zbog upliva raznovrsnih i “avangardnih” poetskih tokova, što zbog sticaja niza okolnosti splašnjava, čak i prestaje interesovanje za kontroverznog pjesnika koji se, nakon razočarenja u ljubav i mladalačke ideale, nikada, recimo, poput Remboa - jednog od svojih uzora, nije vratio urednom građanskom životu. Trebalo je, dakle, da prođe više decenija pa da se za njegov književno-životni kompleks zainteresuje jedan mladi pisac podsjećajući nas kako: “Na brojnim adresama njegovog drumovanja, Crna Gora je jedna od neprolaznih tačaka.”
U Nikšiću je, primjećuje priređivač ove knjige, ustaljeno uvjerenje da je poznati pjesnik jedno vrijeme tu živio što ide u prilog njegovoj prisutnosti u svijesti Nikšićana u čijem gradu je štampana Ujevićeva prva ijekavska knjiga i čiji su sugrađani bili najbrojniji pjesnikovi crnogorski prijatelji. Činjenice, međutim, govore drugačije. On je u Crnoj Gori kratko boravio 1914. godine u svojstvu prevodioca sa francuskog jezika, ali sasvim dovoljno da se u Crnoj Gori ispredaju priče i legende o njegovoj trajnijoj prisutnosti. Koliko je kod nas zaista bio cijenjen govori i podatak da mu je crnogorska Vlada u egzilu, iako i sama u veoma teškom materijalnom položaju, odobrila 1917. godine novčanu pomoć od 200 franaka koju je mjesečno primao oko godinu dana.
Zaronjen u evropsku pjesničku tradiciju i raznorodne impulse samorazaranja, Tin Ujević se nije mogao skrasiti u Crnoj Gori koja mu je, kako svjedoči Goranovićeva knjiga, bila naklonjena i čiji su brojni stvaraoci bili učesnici ili svjedoci njegovih književnih i egzistencijalnih mijena. “O Tinu su, uglavnom,” zapaža Goranović “pisali najznačajniji crnogorski pisci svoga vremena”... Počev od Rista Ratkovića, Dušana Đurovića, Nika Jovićevića, Janka Đonovića koji je za njega govorio da je “čovjek pohabana izgleda, ubogo i smiješno odjeven, sa mislenim licem i nervoznim korakom”, Dragoljuba Majića što konstatuje da je Tin “žrtva svoje tvoračke prirode”, do Milovana Đilasa čija se kritička percepcija fokusira na konstataciju: “Tinovo stvaralaštvo je lična metafizička patnja”, ili Velimira Miloševića u čijoj se viziji pjesnik doima kao neko ko egzistira “sam u svijetu nevjernih i pokolebanih, čankoliza, oportunista i propalih intelektualaca i prodanih duša.” Riječ je o tekstovima mahom objavljenim u međuratnoj crnogorskoj periodici, kao što su Tinovi radovi-eseji, većinom pjesme, objavljeni u nikšićkim i podgoričkim listovima i časopisima.
Pjesnikova lutanja od Pariza do Beograda, Sarajeva i Zagreba nijesu ga mnogo udaljila od stranica crnogorskih književnih glasila koja su donosila raznovrsne priloge o njegovom takođe razgranatom stvaralaštvu. Razuđeni spektar poetskih interesovanja odražava ga ne samo kao stvaraoca, nego i čovjeka koji i sam zaključuje naslovom svoje pjesničke proze “Jedna sam osoba složena od više drugih.” Sličnu konstataciju nalazimo i u pjesmi “Vasionac”: “Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti”... Upravo ta “stostruka svijest” umnožava pjesnikovu kolekciju skandaloznih praksi koja se u književnim krugovima i javnosti uopšte razgleda kao kakva atrakcija. U tom smislu on je nadmašio svoje literarne uzore kod kojih je, uglavnom, kreacija nastajala iz destrukcije, odnosno velike nemarnosti prema životu. Seljakajući se s vremena na vrijeme u potrazi za “pravim” mjestom za život, Tin Ujević na neki način formira nomadsku biblioteku koja izaziva određenu radoznalost sredine u kojoj boravi, posebno ljudi u njegovom neposrednom okruženju. A kada su oni pisci, onda će o njemu zabilježiti osobena zapažanja. Dio njih nalazi se u Goranovićevoj knjizi i otuda ona “donosi prilično heterogen materijal”. Goranović sugeriše kako: “...ova knjiga pokazuje Tina ne samo kao vrhunskog pjesnika, već i kao odličnog kritičara, polemičara, proznog pisca”... I ne samo to, kaže on, nego: “Ova knjiga je i svjedočanstvo i o Crnoj Gori jednog doba.”
Svakako da nije jednostavno sistematizovati i sagledati stvaralaštvo pisca koji je za života svojim djelanjem negirao egzistencijalne i estetske standarde i koncepte. Pisca koji je svojim neurednim načinom života umnogome sam doprinosio lošoj slici i predstavi u javnosti o sebi. I kroz čija su drumovanja, kako kaže Goranović, prošla mnoga njegova crnogorska sabraća. U svojoj ranijoj fazi, obrazlažući napuštanje ideje “jugoslovenskog jedinstva” u pjesmi u prozi “Drugovi” saopštava: “Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.” To je i neka vrsta njegovog autopoetičkog i životnog stava kojem možemo dodati i stihove: “...prostio sam svima (ljubim ja sve živo).” Imamo li u vidu navedene i slične njegove iskaze razumjećemo zašto njegovi crnogorski, odnosno nikšićki prijatelji nijesu uspjeli da ga udome u Crnoj Gori i zašto su, s druge strane, njihove veze bile čvrste. Pjesnik koji nije tražio mnogo, za života nije dobio ni jednu književnu nagradu, ali se danas najveća hrvatska pjesnička nagrada zove “Tin Ujević”. I knjige, poput ove, predstavljaju priznanje piscu koji povezuje narode i kulture na prostorima zajedničkog četvoroimenog jezika, gdje je vremenom boravio i stvarao. Uz Tinove radove objavljene u Crnoj Gori i tekstove crnogorskih autora o njemu objavljene u crnogorskim časopisima i drugdje, Goranovićeva knjiga sadrži i niz drugih priloga. Zato čini dragocjeno i nezaobilazno štivo za sve buduće proučavaoce života i rada Tina Ujevića, kao i čitaoce koji žele da saznaju nešto više o tom znamenitom piscu.
