Kasnije shvatih: u trenucima dok je Aurelija B. posmatrala sunčanje guštera na prozoru roditeljskog doma u Zemunu, ja sam sjedio nekih petsto kilometara dalje, u Tabasco baru u Podgorici, i neuspješno pokušavao da odvojim pogled od reprodukcije Courbetove slike "San", objavljene u novembarskom broju "Beaux arts".


***

"Pogledaj naočare", prijateljski mi se obraća barmen. "Original su. Samo šezdeset maraka."
Obožavam literarne barmene, premda me uvijek zbunjuju. Ćutim nekoliko časaka. Onda kažem:
"Nismo li mi sasvim usamljena bića, de reci, Gideone?"
Barmen me začuđeno gleda. Pita, tiho: "Ko je Gideon?"
"A ko smo to mi, dođavola. To svi znaju, a niko ne zna ko je Gideon", kažem i gledam kako barmena, lagano, usisava gravitacija ostatka šanka, svijeta, kosmosa... Hoću reći, mi- slim da će me ostaviti na miru. Bar neko vri- jeme.


***

Aurelija B. razmišlja o ironičnom bogu, dok gleda ukočenog gmizavca. "Kao krokodil koga sam jednom dugo gledala u ZOO parku. Bio je tako ubjedljivo nepokretan, miran, lišen moći pokreta, da sam pomislila da je, možda, riječ o maketi, savršeno obojanoj skulpturi. I ti si bio tu."
Misli Aurelije B. su skokovite, nestalne poput večernjih sjenki ili mačaka u Gogoljevoj prozi...
"Primijetila sam da su oblici jutarnjeg svijeta unekoliko drugačiji od formi večernjeg, sutonskog svijeta. I ono da se, jutrom, kažu, nekako gubi vjera. Uistinu, ništa što je Sjećanje ili Vizija ne postoji nigdje drugo do li u zavodljivo postojanom Sada."
Podnevna rezignacija Aurelije B. Nema sjenki, svud je jasnoća koja budi nelagodu. Cio ranova knjiga na noćnom stočiću. Mirisi paljevine i cimeta, spolja i iznutra. Gmizavac osjeća granicu svjetova, prostor zabune. Ona ništa ne osjeća. Do prve gladi, kada će se Aurelija B. sjetiti da postoji.
"Ljudi, poput promrzlih ili uplašenih životinja uvijek misle samo o svojoj koži. Onda druge ubjeđuju, najfantastičnijim strategijama, da to, zapravo, nije tako. To je mit o razlozima, to se zove uspješnost, mislim... I ti si bio tu."
Gušter je i dalje nepomičan. Kao i Aurelija B. Tijelo gmizavca posjele su svijetle, isušene boje.
"I, inače, ništa nije onakvo kako izgleda. Sve što sam ikada uočila, već odavno se bilo desilo. Sve što sam uzmogla shvatiti, pokopano je u ko zna kakve rupe, mrtvo. Rekla bih da je mrtvost osnovno stanje ovoga svijeta."
Gmizavac pravi pokret. Prvo pomjera glavu, a zatim, neznatno, u svojoj savršenoj komunikaciji sa Zvijezdom, i ostatak tijela. Kao kazaljka, koja, sasvim izvjesno, mjeri neko vri- jeme. Aurelija B. čuje svoju majku koja je doziva na ručak.


***

A ja čujem barmena, koji se neprimijetno, dostojno nekog mačora iz crtanih filmova, vratio za moj dio šanka, i dok gura čašu prema meni, kaže: "Kuća časti. I da zapamtiš, ortak, ja nisam Gideon. Vjeruj mi, čak i ne poznajem nikoga ko se tako zove. Jasno."
"Možda baš to ime nosiš u snovima", kažem.
"Ne, ortak, sigurno ne", kaže uz nemaštovit osmejak. Tren kasnije unosi mi se u lice i veli: "Ti si od onih koji su skrenuli, zar ne?"
Skrenuli. To mi se sviđa. Kažem: "Sigurno, da."
Barmen uzima blijedozelenu krpu i čisti čaše sa visokom stopom. Govori, gotovo kao samo za sebe: "Vidiš, prijatelju, to mi nije nepoznato. Znao sam ribu koja je tvrdila da u snu govori samo litvanski jezik. Litvanija, znaš, jedna od tri baltičke..."
"Košarka, Lovac na jelene..."
"Znaš. Odlično. Shvataš, litvanski, ali samo u snu. Da ne vjeruješ. Luda riba. Studirala je nešto što se zove, ako se ne varam...", barmen zastaje, podiže prst, žmuri na trenutak, i, izgovara: "...kvantna fizika. I sanjala na litvanskom. Suludo, čovječe."
"Kvantna fizika je ključ, prijatelju."
"Kako to misliš?"
"To je zajebana stvar. Na granici shvatljivog je."
"Hoćeš reći da priča nije za mene. Ili se možda mora ispričati na litvanskom", kaže barmen, i smijulji se, nemaštovito, kako već rekoh.
"Ne, čovječe, ne. Nije u tome problem. Mo- žda ćeš se ljutiti na mene."
"O, ti si zaista skrenuo", kaže veselo barmen i opet mi se unosi u lice: "Prosvijetli me, ortak!", dodaje ironično, ma non troppo.
"Tvoj izbor. Riječi su, uostalom, nevine. Slušaj, riječ je o atomima, zapravo o česticama koje se nalaze u atomima, i koje su, u naj- kraćem, nemislivo male. Ali, uočljive..."
"Kao što postoji nauka koja se bavi makro planom, univerzumom, tako postoji i nauka koja se bavi mikro planom, subatomskim svijetom, kosmosom koji se nalazi u prostoru jednog atoma, hoćeš to da mi kažeš?", slavodobitno me pita barmen.
"O, pa ti si sasvim dobar. I mnogo više od toga..."
"Ovu rečenicu sam naučio napamet iz sve- ske one ribe što sanja na litvanskom, jebi ga. Pomoću ove definicije provjeravao sam da li sam, ili koliko sam pijan..."
"No", ipak nastavljam, "nije baš sve jedno- stavno kao u toj rečenici." Barmen me zagleda, hineći želju da čuje što ću dalje reći.
"Recimo, tip je dokazao da, ako dvije čestice istog, pocijepanog atoma, razdvojimo i djelujemo na jednu tako što ćemo joj promijeniti spin - smjer okretanja - spin se mijenja i onoj drugoj! Pazi, ovo je dokazano. Ne znam kako tebi ovo zvuči, ali, sve ovo je u potpunoj neslozi sa klasičnim pojmom uzroka i poslje- dice. Einstein je govorio da je nemoguće da nešto što činimo čestici A istovremeno utiče i na nezavisnu i prostorno odvojenu česticu B, jer između ta dva događaja ne može postojati uzročna veza."
Preko mog ramena barmen nekoga pozdravlja ovlaš podignutom rukom.
"Čak i da pretpostavimo dešavanje nekog prenosa informacija između te dvije čestice, to se ne može odigrati trenutno, jer, informacija ne može da putuje brže od svjetlosti, a, kažem ti, te razdvojene čestice se teorijski mogu nalaziti na ogromnom rastojanju. Shvataš, dokazano je ono što ruši našu uzročno - posljedičnu koncepciju stvarnosti. Uzrok i posljedica su izmišljotine, neka vrsta proteze za mišljenje...", završio sam ovu uzaludnu priču, kako se to kaže, u dahu.
Barmen me i dalje gleda. Nakon kraće ćutnje, kaže:
"Ako se dobro sjećam, rekao si da ne znaš kako će mi sve to zvučati?"
Klimnuh glavom.
"Kao priča nekoga ko je skrenuo, bez ostatka. Nadam se da se ne ljutiš?"
Nastavljamo razgovor. Vijugav, i sada bez napornih toposa.
Već su i kasni noćni sati. Kontinent noćo- bdija počinje da pulsira. U neko doba, krećem prema izlazu iz Tabasco bara i pitam barmena za ime. Kaže mi da se zove Gušter. Pretpostavljam, ipak, da mu je to nadimak.


***

Kasnije shvatih: u trenucima dok sam ja razgovarao sa Gušterom, Aurelija B. je pod krovom roditeljskog doma, nekih petsto kilometara dalje, tonula u san, osjećajući tako poseban, nevidljivi zagrljaj usnulog sopstva, i neobjašnjivu, bezuzročnu informaciju koja, odnekud, bijaše stigla u njeno tkivo.

(1999.)