Nove knjige značajnih pisaca koji se "ne predaju" ni u poznim godinama, u svakoj normalnoj kulturi, uvijek predstavljaju važan događaj i datum u nacionalnoj književnosti. Opet, autori iza kojih već stoji značajan i gotovo zaokružen opus, nerijetko imaju neku vrstu sakralnog odnosa prema samom tekstu i činu objavljivanja. Decenije rada, savršeno poznavanje zanata i ta "zaokruženost opusa" nerijetko su pretpostavke za jedan neuporedivo odgovorniji odnos prema pisanju nego što je to slučaj sa piscima u nekim drugim životnim razdobljima.

U kontekstu ovakvih razmatranja paradigmatičnom se čini "Nomina", obimom nevelika knjiga noveleta Sretena Asanovića, jednog od važnih crnogorskih pisaca XX vijeka, i utemeljitelja žanra kratke priče u našoj literaturi.

"Nomina" (CDNK i Plima) je, za kratko vrijeme, doživjela i drugo izdanje. Riječ je o zbirci koja sadrži jedanaest veoma kratkih priča, prilično različitih po narativnom okviru. Asanović vješto kombinuje tzv. stvarnosne impulse sa promišljenim istorijskim referencama koje, u nekim pričama sežu do renesansnih zagonetki ("Izabeta"), i, još dalje – do krstaških ratova ("Saladin"), koje pisac koristi kao pozornicu koja može poslužiti za živopisan igrokaz koji će, makar na tren kod čitaoca, uzdrmati uobičajene istorijske mehanizme manipulacije i obmane.

Asanovićeve proze iz ovih knjiga oslanjaju se i na komunističko vrijeme u Crnoj Gori. Autor u nekoliko priča sugestivno ispisuje detalje koji na ovaj ili onaj način mijenjaju živote ljudima, ili ih, nekim činom, personalnim gestom, pretvaraju u one koje valja zapamtiti.

Međutim, ono što posebno plijeni u ovim pričama je svojevrsna radikalna jednostavnost, svođenje svih velikih priča na tek dvadesetak rečenica, par stranica ili pasus bremenit slojevima, značenjima i mogućim tumačenjima. Takva faktura teksta nije posljedica nekog poetološkog izbora, već naprosto trag iskustva, ona vještina koja je nedostupna onima iza kojih nije pola vijeka bavljenja pričama i riječima.

U recenziji, pisac Jovan Nikolaidis piše: "Vidim starog majstora sa novim senzibilitetom, vidim pred sobom jednu posve drugačiju literarnu stvarnost, još veći stepen pozitivnog minimalizma tako svojstvenog ovom pripovjedaču".

I zaista, Asanovićev minimalizam je najautentičniji u domaćoj književnoj produkciji, naprosto, iza njegovog minimalizma nalazi se iskustvo koje se mora respektovati, i koje, na koncu, opravdava tako konsekventnu narativnu jednostavnost.

Postoji jedna anegdota vezana za jednog od najvećih vajara, čudesnog Rodena. Kada ga e neko (neoprezan, naivan – to je vjerovatno najpogrešnije pitanje za istinske umjetnike) pitao kako on pravi svoje genijalne skulpture, majstor je odgovorio: "Veoma jednostavno. Uzmem komad kamena i odbacim sve što je suvišno." Ovaj savršeni odgovor mogao bi poslužiti i kao objašnjenje za novelete iz Asanovićeve knjige. Sve, baš sve suvišno uklonjeno je iz pripovijedanja. I, ostali su prozni medaljoni čija energija i preciznost mogu komunicirati sa svakim čitaocem.