Dvadesetdrugog februara 2005. navršilo se sedamdeset godina od rođenja Danila Kiša, posljednjeg velikog jugoslovenskog pisca. I prvog jugoslovenskog pisca, u drugoj polovini dvadesetog vijeka, čiju je književnost svijet otkrio ne zato što je "drugačija", egzotična i folklorna, nego zato što je stilski virtuozna. I zato smo pozvali pisce različitih generacija i različitih poetičkih opredjeljenja da napišu "nešto" o Danilu Kišu. Od onih pisaca koji su drugovali sa Kišom do onih koji su bili još u kratkim pantalonama u vrijeme Kišovog definitivnog odlaska.

Namjerno nijesmo pozvali teoretičare i kritičare da bismo u ovoj svesci o Kišu izbjegli univerzitetsko akribičan, bezličan i dosadan jezik, unjkav glas i umudren ton. Veliki broj tekstova napisan je za ovu priliku, a neki pisci su priredili svoje ranije objavljene eseje. Na djelu je sistem rima, refrena, paralela, dijagonala, demona ogledala, tako da ranije objavljeni tekstovi funkcionišu na sasvim nov način.

Razgovarali smo sa svim piscima koji su zastupljeni u ovom broju Arsa. Da, da, i sa onima koji su već u carstvu sjenki. Sa mrtvima. To je irski sindrom Džems Džojs, Džon Hjuston, Džordž Best...
Taj mali Red vožnje Danila Kiša, književnog (i telefonskog) saobraćaja funkcioniše na relaciji Novi Sad – Subotica – Cetinje – Beograd – Bordo – Strazbur – Pariz – Oslo – Dubrovnik – Kalgari – Hercegnovi – Rim – Zagreb – Štokholm – Budimpešta – Rovinj – Njujork – Sarajevo – Travnik – Budva – Berlin – Segedin.

Nadamo se da će neki mladi čitalac među ovim neobičnim pričama i bizarnim podacima o životu i literaturi pisca "Porodičnog cirkusa" naći svoju stazu do djela Danila Kiša.

Zahvaljujemo se g-đi Mirjani Miočinović na ustupljenom materijalu koji nam je poslužio za realizaciju ovog broja Arsa.

Ovaj broj je priredio Božo Koprivica.