Uopće ne znam sebi predstaviti da bih mogao svoja traganja za putom, koji bi, moguće, vodio ka apsolutnij istinitosti, ka onom nevidljivom, a postojećem, opisivati drukčije do poezijom. Kad Tertulian kaže da credo qui absurdum est, izražava točno to uvjerenje o neizbježnoj nužnosti nekog uporišta i istodobno o nevidljivoj, neprovjerljivoj, neimenljivoj prirodi onoga na šta se oslanjamo. Prednost dajem poeziji zato što drugim govorima, koje poznajem i koji su mi koliko-toliko na raspolaganju, nedostaje nešto bitno, nešto što me ostavlja nezadovoljenog i ne-srećnog. To, točno ta sreća, koja tada, kada tog osjećanja nezadovoljenja nema, zasija u svom svom žaru, ta sreća ispunjava prostore domovanja, koje slijedim i pokušavam ih izreči u svojoj poeziji. Istina je da sam napisao cijeli niz analitičkih tekstova o religioznoj imaginaciji i o tome objavio teoretsku knjigu, ali sve te analize su podložne kriteriju socioloških, kulturoloških i povijesnih argumenata.
    
A u poeziji toga nema. Pjesnički govor, kao laboratorij očiščavanja jezika i asocijativnog iskušavanja granica do kojih je duboko osobno doživljavanje uopće prenosivo, zapravo sažima one najistinskije trenutke u životu. I ako je Bog samo neka pomoćna riječ za nevidljivu, apsolutnu istinitost (koju, dakako, neprestano pokušavamo "prevoditi“, "počovječiti“, "učiniti dostupnijom“ svojim stvaralačkim vizijama), onda je jasno da svako pjesničko umjetničko djelo ima u sebi nešto bogotražiteljskog. Skoro se usuđujem reći da, upravo zato što sadrži momenat traženja, nije savršen: dakle, uvijek iznova hoće da se počne iznova. Traženje, pipanje, nezavršenost. Knjiga hvalospjeva nema slučajno "nezavršenost“ već u naslovu. Tek u nesavršenosti žudnje za savršenstvom sloboda nije okrnjena, mada se podređujem tuđoj volji, koja dolazi iz beskonačnih transfiguracija energije, kao što je beskonačan i ciklus sađenja, okopavanja, pupanja, sazrijevanja, gnjiljenja u svemu živom.

Pažljivi čitatelji Nezavršenih hvalospjeva vjerojatno će primijetiti da se knjiga završava nadom u postojanje udaljenog Boga. Mada je riječ "Bog“ za mene previše ideološki, a kod nas, danas, sve više i sasvim politički opterećena, ipak sam knjigu završio njom, jer se radi o pokušaju upjesmljenja velike, ushićene nade da nismo sami, da nas nešto prevazilazi, jer, osjećam da ne možemo biti sami sebi dovoljni. Postoji neka kozmička svrha u arhitekturi života koju inače sami oblikujemo, ne znajući kako sudjelujemo u planu, koji se, pak, stalno mijenja, jer možemo na njega utjecati, a ipak – to je važno – radi se o nekom smislu i redu, kojem išćemo formu. Pri tome nam pomaže autoritet koji ne proizlazi iz nas samih. Naime, moderni radikalni subjektivizam je u neposrednoj blizini nihilizma, kojem je "ja“ u cijelosti i sasvim dovoljno.

Pošto čovjek samome sebi ne može biti dovoljan, mora, dakle, biti upravo ljubav onaj nužni cilj naših zemaljskih putovanja. Ako uopće o čemu svjedoče, onda – nadam se – moje knjige pjesama svjedoče o tome kako se s ljubavlju ili njenim nadomjescima čovjek otresa svoje samoće, s ljubavlju opaža nužnost granice koju ima sloboda, a i samu slobodu samu u stvari ne može uživati tek tako, bez osi, oko koje bi se vrtio njegov užitak slobode, lebdenja, istupanja iz vremena. A ljubav je ta os. Ali ne vrti se neprestano, automatski, kao neko mehanički ili elektronski pokretano uporište svijeta. Uvijek iznova, doslovno svaki dan, treba se za nju truditi i pokrenuti je. A to nije jednostavno, jer trud – nemam boljih riječi – ne pretpostavlja samo volju i razum, nego također dušu i duh.

Svim svojim bićem truditi se da živimo ljubav i budemo u nju potopljeni, dišemo je poput zraka, neophodnog za naš opstanak: to je zahtjevan stav. Mislim da se mi ljudi razlikujemo možda najočitije po stupnju sposobnosti za život u ljubavi. Ljubavna veza je veza bez koje svijeta ne bi bilo. To je, naime, veza osobnog darivanja, u kojoj ima više onaj koji više da, a ne onaj koji ima, na kraju, više igračaka.

Ljubav kao dar, darivanje, koje donosi mogućnost spasa, ugledao sam, na primjer, u ljubavi biblijske grješnice, Marije Magdalene, na koju se izričito pozivam u Nezavršenim hvalospjevima. Njena ljubav, dakako, nema samo duhovni karakter, nego je zavjetovana iskustvu tijela. Marija Magdalena je, zapravo, erotizirano utjelovljenje moći koju ima ljubav: prodrla je kroz slojeve prošlih poziva, odbačenosti, pokliznuća, konflikata s okolinom i ponižavanja kako bi se ostvarila u susretu s otjelovljenim bogom, s nekim tko je njenu nesavršenost prihvatio za svoju.

A kako bi je mogao prihvatiti, morao ju je i sam doživjeti. Zato mi se čini njen lik inspirativan. Jer tako neposredno otkriva pristupe do ključnog značenja koje ima ljubav u životu i u svijetu, kakav stvara! Ali kakav je to svijet? Samo se oko sebe osvrnimo, kliznimo pogledom preko televizijskog ekrana i zastane nam dah od tolike oholosti da bi, naime, djelu ljubavi pripisivali stvaranje katastrofičnog svijeta. Jer su iz njega već otišli bogovi, a sad bi ga htio napustiti i čovjek. Ali bez ljubavi bogovi ne bi svijet ni stvorili, prije nego su ga napustili. Bitno je, dakle, da u tom egzodusu ne popustimo, da ustrajavamo u tome zbog čega ima smisla živjeti.   

Ako je umjetnost oblik komunikacije, onda prevodi u dostupnu razumljivost načine biti koje ne možemo vidjeti onkraj konteksta zajednice kojoj pripadamo. Svejedno je radi li se o obitelji, ljubavnoj vezi, prijateljstvu, društvenoj klasi. Zašto me više zanima Bog, apsolutna istinitost, zašto ne drama ateizacije svijeta? Zato što polazim od postupno stečenog uvjerenja da postoji žudnja za autoritetom koji bi dao smisao našim životima na sličan način na koji umjetnik uređuje kaos slika. Moguće se, dakako, radi "samo“ o tragu sjene zore besnonačne glorije, odlične Prešernove metafore za nešto što jedva još postoji s posljednjim pulsiranjima svoje prezentacije u našem svijetu.

"Zadaća“ umjetnikā je upravo u tome da taj puls uoće, prevedu ga u takav govor na osnovu kojeg bi ljudi mogli postati svjesni kako nije moguće živjeti život koji bi bio u cijelosti podložan nekoj arbitrarnoj, tehničkoj, logičnoj formi. A, dakako, jasno mi je da je zahtjev za samospoznavanjem heretičan i problematičan za večinski okus, jer postavlja pod neprijatno i upitno svjetlo točno onu neobaveznost i proizvoljnost koje, danas, mnogi ustoličuju kao geslo dana, koji beskonačno traje.