U modernosti, naime, dolazi do opsežnih filozofskih opravdanja rascijepljenosti iskustva na međusobno odvojene vrijednosne sfere, između kojih bi bili prijelazi mogući samo pomoću šoka. Točno taj šok mora na sebe preuzeti istinska umjetnost, u kojoj nije ishlapilo sjećanje na stvoriteljski adamitski mandat i orfejsku darovitost za prizivanje reda iz kaosa i stvari iz riječi. Kad se otpravi na polja drugih diskurza, umjetnost predstavlja i šok otrežnjenja zbog rigidnosti tradicijom posredovanih oblika. Umjetnički govor, koji je, za mene, uvijek uzarobljen između ne još i ne više, dakle, osuđen na to da uvijek traži nove putove, kako bi, naposljetku, izrekao isto i, dakle, ne može drukčije nego ponavljati ritual zaklinjanja, mada joj je mučno jasno da njegovu poruku ne čuju više ni anđeli, a kamoli bogovi. I u tome treba gledati simptom suvremene marginalizacije pjesništva, ali ne kao javnog kulturnog dobra, koje uvijek ima neki svoj mikro-milje časopisa, izdavačkih kuća i publike, nego kao umjetničkog, tj. emfatično višesmislenog oblika prisvajanja istinitosti.

Pjesništvo pripada svim povijesnim epohama i svim ljudskim zajednicama. Nema narodā bez poezije, a postoje oni bez proze, što znači bez razumske vladavine nad neposrednim ritmovima neukroćene stvarnosti, stvarnosti jezika.  Pjesništvo nema evolucije i logike napretka, zato upravo jezik pjesnikov najrječitije svjedoči o mogućnostima trenutnog vrhovnog doživljaja koji poznaje, ali ne izriče, svaka ljudska biografija na ovom planetu. Upravo u tom elegičnom naporu da ne priznamo poraz u nazočnosti nedovoljnih imena koja nadijevamo “svetom” treba vidjeti razlog upornog života pjesništva kao hvalospjeva, kao što lijepo kaže Leonard Cohen:

    Sveta i blistava od velike svjetlosti svaka je živa stvar,
    utvrđena na ovom svijetu i pokrivena vremenom,
    dok ne bude tvoje ime slavljeno zauvijek.

U poeziji pokušavam, s većim ili manjim uspjehom, slično činiti i sam. U knjizi  Grad i dijete (Mesto in otrok, Mladinska knjiga, Ljubljana 1996. Grad i djete, preveo Branko Čegec, Meandar, Zagreb 1988), na primjer, usredsredio sam se na čudo rođenja, na prijelaz iz pojedinca u ulaz obiteljskog plemena, a istodobno opisujem svoje odzive na državnu samostalnost Slovenije. Niz lokalno prepoznatljivih referenci svjedoči da pokušavam govoriti o tajnama nacionalne nezavisnosti, koju petnaest godina kasnije već smatramo samopodrazumijevajućom. Te pjesme su prožete metaforama blijedih lica knezova (karantanskih, dakako), teško očekivanog povratka domu, tajni deset dana (slovenski desetodnevni rat za samostalnost 1991.), Karavanki kao sudbinske granice kolektiva koji nestaje, zanosa zbog promjena, muze nad pjesnikovim kipom kao inspiracije oslobođenja (Prešernov spomenik v Ljubljani!), itd.

Ukratko, na tako opipljiv način, na koji je u stanju moj talenat, ne odričuči se dvosmislenosti, koja odvaja pjesmu od novinarstva, u tim se pjesmama suočavam s pritiskom aktualne historije, za koju kažem da u urni blago tinja i ljudi prebrojavaju kosti, a, ujedno, knjigu završavam impulsom nade da će otrežnjenje, u vrijeme nezavisnosti, moguće napuniti presahli bunar. S tog gledišta drznuo bih se zainteresirano pretpostavljati da se u toj knjizi radi o svojevrsnoj radikalnosti, jer biti radikalan znači stvarati uvjete za to da nada bude moguća, a ne brinuti da cinizam bude uvjerljiviji.  

Kako biti radikalan, ako se u svakom čovjeku sreću dobro i zlo? Oblike tog sretanja oni vidovnjaci, pjesnici, proroci i mistici, koji su ušli u dubine vlastitog ja, prepoznaju i u oblicima života onkraj pojedinca, u društvenoj sredini. To je, po mojem mišljenju, i razlog zašto je toliko pjesnika intuitivno slutilo da je upravo »ja« glavno područje svijeta. Slutili su da s naporom opisivanja unutarnjih borbi, konflikata i trvenja zapravo usmjeravaju pogled čitatelja na ono što je najbitnije. A bitno je da se ne zaboravi kako čovjek nije sredstvo, nego cilj. Naime cilj da živi u skladu sa svojim punim močima i u skladu s granicama te moči: da preuzme odgovornost za svoje bivstvovanje. On sam, kao čovjek od krvi i mesa, kao što je rekao poznati slovenski pisac Marjan Rožanc.