Andrijana Kos-Lajtman
| LICEM U LICE /utjeha ponavljanja/ Mit o Sizifu i B. J. Štulić izgladiti glas znači pustiti pticu - zamahom visinu da osvijetli prihvaćam: čovjek je svoj vlastiti cilj i sve druge istine ništa ne mogu tom vjetru ali iskliznućima i dalje gledam u lice licem /plavozorim gnijezdima zadivljena na vrhu najviše ruke/ licem: glumac putnik i ja (osmjehe razapesmo na istim jedrima, mi stranci) i premda je kontekst banalan dojmu ne oduzima ništa: crpsti život iz neprogutane koštice i dalje je izazov, moj pukovniče, (moj pokojniče) ponavljanje me ispunjava utjehom /ponavljanje je mlijeko odabranih/ ponavljanje licem u lice žudim /i zadnjim pogledom prije pada vezicu na cipeli pomisliti/ znam tuga ne mora biti banalna ni radost raskriljena ponavljanje me ispunjava utjehom NEKOLIKO R. Marinković: Traktat o ruci u hipu prislanjam papir na koricu na tvrdu prazninu i pišem i pišem jer zatrčale se tako odjednom da imam osjećaj da će me na komadiće rasperjiti i prosuti s vrha zgrade: u njihova topla popodneva u ručkove u dječje pjesmice u tepanja u milovanja rutine u lastin niski let imam osjećaj da će se rascvasti sve dozrele riječi iskliznuti sva značenja oljepotnuti u ništa da će dok još nisam uzrnjena dok još nisam kao šipak prepunjena sobom kako pišeš pitala me danas D. i premda mrzim takve razgovore stadoh govoriti o vjetru misli i brzini ruke i sporosti tipki i u isti mah sjetih se Ranka i u isti mah osjetih se poniženom /da, baš kao da me čitaš u tom trenu/ tvoje su oči jutros bile tople te me i sad griju po rukama griju na stranici kao dva sasvim mala sunca u papiru u beskonačnom razmaku slova zar sam lagala kad sam rekla da su mi forme sada kraće zar sam lagala ili sam to samo ja opet duža ja tuđa stat ću zbog tebe zbog jer imam još nekoliko života još nekoliko znam LEOPOLD BLOOM Točka u kojoj se Odisej hrani vječnošću. zoveš se bloom, leopold bloom i dva si dana dalje od mene; a sve smo samo slični nismo u toj jednočinki lipnja zoveš se bloom, leopold bloom: umjetnik si svog dana (krojač nepogrješivih prstiju) i najveći šampion u igri puzzle zoveš se bloom, leopold bloom i prezireš duge monologe (baš kao i ja) bloom. leopold bloom. eto. MARGARITA Što je Bulgakov prišapnuo Mihaliću? kad bih mogla birati ime zvala bih se margarita; bila bih beskrajno strpljiva i voljela bih beskrajno nisam margarita, haljina mi nije istkana od praštanja, ni ruke mi nisu ljekovite ponekad ipak tu i tamo (kad noć poljubi modrim poljupcem u čelo) zajašim metlu najnježnije što znam i poletim i pronebesim daleko poluglasom potiho dozivam tada majstora potiho da mu misao ne prekinem sobom da ne prekinem nepovratno tada i samo tada zovem se margarita samo tada sam margarita samo tada nebeska i slovna samo tada sam ja do bezdana /majstore, ugasi svijeću jer nastupilo je vrijeme bezglasja!/ VLASTITE PRSTE PREPLAVILA Čitala sam Cvetajevu, Vrkljan i Zlatar - čitala sam more. sva sam se u bilježnicu pretvorila (rekla je marina rekla je irena rekla je andrea) rekoh i ja a ne želim rečenicu po navici i opet ovo r u nama trima četirima r u svima onima koji su mi dragi da, i tko nam to crta život tko ga piše u predahu jutarnje kave u pauzi sitnih koraka u udisaju između dva krika more je neobično smireno more kao garancija tvarnosti stvarnosti raspliće neku svoju zelenu naraciju ispod golih palčeva zapisuje (otpisuje) i opet to r čak i more ga ima i drhti u meni i u slovima dok razmišljam o tome kada sam se to zapravo odvrnula doista orubila iskliznula ustvari do kraja vlastite prste preplavila nepouzdanošću orosila DOBRO ÊST /šapćem a trajem/ Jasna Horvat: Az u koštici dana večer se vrpolji gdje da raspletem pram čijom rukom da nadrobim čas /tu pogaču začvorenog čekanja/ tren sjenu sebe ili se u kojoj boji da se ispišem u sebe ili se u vas az može li svijet potvrditi dvosmjernost vas az može li želim znam ne znam začvorena u sebe ili se mislim šapćem sričem a trajem pišem napokon dobro êst Andrijana Kos-Lajtman (1978), diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te doktorirala temom Autobiografski diskurs u prozi hrvatske dječje književnosti na istom fakultetu. Zaposlena je kao viša asistentica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek u Čakovcu) gdje održava nastavu iz različitih književnih kolegija. Istraživački je uključena u znanstveni projekt Dječja i usmena književnost u interferenciji. Izlaganjima sudjeluje na znanstvenim skupovima iz područja književne znanosti, slavistike i folkloristike, znanstvene radove objavljuje u domaćim i stranim publikacijama, kao i književne kritike, osvrte i prikaze. 2008. objavila je pjesničku zbirku Jutarnji laureat, čiji je rukopis odabran za objavljivanje Natječajem Grada Čakovca. Pjesme objavljuje u hrvatskim i međunarodnim časopisima (Poezija, Književno pero, Sovremenost i dr.), a neke pjesme prevedene su i na makedonski jezik. Članica je Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti, Društva znanstvenika Međimurja i Matice hrvatske. |
|
|||||
|
|||||
|
|||||