Tek pred zoru je zaspao. Čitavu je noć kružio pustim salama, ne uspijevajući da pronađe i trenutak smiraja. Uzalud je zastajao pred postavkama sa egzotičnim životinjama, tamo gdje je nekada znao zamišljati sve one sretnije scenarije po kojima se njegov život mogao odvijati, samo da je, onda, u onom trenutku, postupio drugačije... Tihi, hladni hodnici, tamne ostave, strašni podrum - mjesta koja obilazi već trideset godina, otkako su ga zaposlili na mjestu čuvara Prirodnjačkog muzeja... Kamo god bi zakoračio, gdje god bi sjeo i zapalio cigaretu, pratila ga je uznemirenost kakvu, činilo mu se, do tada nije upoznao.

Nikada nije razumio ljude koji su se žalili da im je preostalo malo vremena. Tako mnogo vremena za tako malo stvari, eto šta je meni preostalo: ta mu se misao svu noć vraćala - kao refren pjesme koju čujemo u prolazu pa je kasnije ne možemo otjerati iz glave, kao odjek u praznoj prostoriji, čije prisustvo osjećamo i kada utihne.

Probudila ga je vrelina jutra. Prodirala je kroz tamne, teške zavjese. Danima je Stanka birala platno za te zavjese. Dok ih je šila, ličila je na djevojčicu: tako radosna, tako mila. To je Stanka: djevojčica u nezgrapnom tijelu žene. Sve što se može vidjeti u njegovoj stražarskoj sobi, ona je tu postavila. Kao da je to bila još jedna soba u njihovoj kući. Noću tamo živiš, govorila je, a dok ja mogu, živjećeš u čistom i urednom.

Nije on oduvijek spavao na poslu: ne. Bio je dobar, savjestan radnik. Ali otkako se Stanka razboljela, danju je radio na građevini. Zato mu je noć trebala za san. Ravno iz muzeja odlazio je na gradilište, sa gradilišta u bolnicu, u posjetu Stanki. Tako već mjesecima. Tako još koji dan. A onda će jednoga popodneva iz bolnice poći na groblje. Koračaće za Stankinim kovčegom i više ništa neće biti važno. Sa groblja će otići u muzej. Poći će u obilazak, kao toliko puta do sada: čovjek koji korača među prepariranim zvijerima. Činiće se: sve će biti isto. Sve hoće biti isto. Samo on to više neće moći podnijeti. Kada su mu saopštili da Stanka umire - tada je prvi put osjetio tu slabost. Kao da više nema snage da živi. Znao je: kada Stanka umre, on nadalje neće moći činiti sve ono što je potrebno da čovjek opstane.

Potrebno je tako mnogo da bi se opstalo: tako mnogo poniženja, trpljenja i nepravde - jednako one koju čine nama, kao i one koju mi činimo drugima. Tako mnogo vrijedi dati za druge, ali ne i za sebe, to je cijela istina. Da je on bio drugi čovjek, Stanka bi možda preživjela - i to je bila istina. Neko drugi imao bi prijatelje koji bi mogli, koji bi htjeli pomoći. Neko drugi zarađivao bi više. Ne bi se zadovoljio loše plaćenim poslom. Da je bio neko drugi, on i Stanka ne bi živjeli u neimaštini, zbog čega je ona, iako slaboga zdravlja i u godinama, morala čistiti tuđe kuće. Da je on bio neko drugi, ona ne bi klečala na hladnim podovima, ne bi zaradila upale koje će je, na koncu, nezaliječene ubiti. Neko drugi imao bi novca za doktore, koji bi za nju učinili više - da je Stanka bila žena nekog drugog, ne noćnog čuvara. Na građevini je radio do iscrpljenosti, sve što bi zaradio davao je na liječenje. To je bilo najviše što je mogao. Ali neko drugi mogao bi mnogo više. Na koncu, prije ili kasnije, naše sve bude premalo. Na koncu, život nas pojede. Dok nas guta, nema nikoga ko bi nas spasio: tamo gdje su stajali svi ljudi koje smo poznavali, nema nikoga, nijedne ka nama pružene ruke - samo tama iz koje svijetle oči, pomislio je.

Palo mu je na pamet da ponovo nazove Tanju. Kada je prošli put nazvao, bila je gruba, kakva već Tanja zna biti. Zašto me zoveš, pitala ga je. Majka ti je bolesna, rekao joj je. Nismo se čuli deset godina, nisi me trebao zvati ni sada, rekla je. Majka ti umire, rekao joj je. Kada sam napustila kuću, da budem preciznija: kada ste me svojim primitivizmom i glupošću natjerali da napustim kuću, šta sam vam rekla? Da nas nećeš zvati i da te ne zovemo. Tako je, i šta je sad? Majka ti umire. Rekla sam: nikada neću zvati i nikada ne zovite. Onda je spustila slušalicu. Sjetio se odlučnosti sa kojom je izgovorila riječ nikada i odustao od poziva.

Uključio je televizor i prebacio na Animal Chanel. Davali su emisiju o, kako je narator rekao, "vječnoj mržnji između lavova i hijena". Bila je noć, negdje u Africi. Kamera je pratila mužjaka lava. Koračao je polako, sve dok u šipražju nije spazio mladunče hijene. Mladunac je uzalud pokušavao pobjeći, uzalud je dozivao majku, koja je u tom trenutku, po svoj prilici, u nekom drugom grmu klala mladunče neke druge životinje. Lav je mladunče ubijao polako, uživajući u patnji kroz koju je prolazilo žgoljavo tijelo koje je stezao zubima. Agonija hijene trajala je pet minuta, rekao je narator. Kada se tijelo mladunca ohladilo, lav ga je ispljunuo. Jezikom je pokupio kapi mlade krvi sa rubova smeđih usana. Onda je kandžama zadnjih nogu zagrebao zemlju. Ostavlja svoj potpis, rekao je komentator. Prije nego je otišao u noć, kralj životinja se pomokrio na mrtvo mladunče. U sljedećem kadru vidio je hijene kako izlaze iz mraka i kruže oko leša. Koji tren docnije, njihovi sitni zubi zarili su se u meso. Za hijene, kanibalizam je prirodan, saopštio je narator.

Dječiji glasovi ispred muzeja upozorili su ga da je već osam. Đaci iz obližnje škole stigli su u obilazak muzeja. Ugasio je televizor, hitro skinuo uniformu i obukao radnički kombinezon. Otvorio je masivna ulazna vrata muzeja. Pred njim su, četa mrava poredani u kolonu, stajala djeca, sijajući na septembarskom suncu. Dobro jutro, rekla je učiteljica i nasmijala mu se. Dobro jutro, ponovio je za njom dječiji hor. Dobro jutro, rekao im je i pozvao ih da uđu.

Osvrnuo se i još jednom pogledao unutrašnjost muzeja, sve te životinje i biljke iza paravana od stakla, izložene kao slike. Djeca su se okupila oko crnog medvjeda i sa divljenjem gledala njegove iskežene zube. Šta smo rekli: koje su tri osnovne stvari koje trebamo znati o prirodi, pitala je učiteljica. U prirodi je sve u ravnoteži. U prirodi se sve događa s razlogom. Od prirode treba učiti, deklamovala su djeca.

Zapalio je cigaretu. U daljini je vidio kranove gradilišta na kojem će provesti još jedan dan. Čelične konstrukcije izgledale su kao pipci kukca koji se ustrijemio na plijen. Dok je kroz park koračao ka autobuskoj stanici, zvuci jutra postajali su sve glasniji. Vika ljudi, brundanje automobila, piska aparata za novac, melodije telefona i zvon crkve, sve se to stapalo u zaglušujuću buku. Grad je režao.