Alen Ginzberg: Pjesme sa svih mjesta
ARS 1/'86 O BOROUZOVOM RADU Metod mora biti najčistije meso i bez simboličnog ukrašavanja, stvarne vizije i stvarni zatvori kakve viđamo pokatkada. Zatvori i vizije predstavljeni osobitom opisima tačno odgovarajući onima Alkatraza i Ruže. Nama je goli obrok prirodan, mi jedemo sendviče od stvarnosti. Ali alegorije su obična salata. Ne skrivajte ludost. San Hoze, 1954. PSALM III Bogu: da prosvijetli sve ljude. Započevši sa Ulicom Bijede. Neka se Oksidental i Vošington pretvore u uzvišenije mesto, trg vječnosti. Prosvijetli varioce u brodogradilištima sjajem njihovih buktinja. Neka radnik na dizalici podigne svoju ruku užitka. Neka liftovi škripe i glasaju se, spuštajući i uzdižući se u strahopoštovanju. Neka milost cvijetnog pravca namigne oku. Neka uspravni cvijet oda svoju namjeru uspravnosti - tražeći svjetlost. Neka se povijesnost i uspravnost obrate svjetlosti. Neka Padžet Saund bude eksplozija svjetlosti. Hranim se tvojim Imenom kao bubašvaba mrvicama - ova bubašvaba je sveta. Sietl, 1956. SUZE Ne prestajem plakati. Plakao sam duž ulice kada sam napustio Vobil Hol u Sijetlu. Plakao sam slušajući Baha. Plakao sam gledajući srećno cvijeće u mojem stražnjem dvorištu, plakao sam pred tugom sredovječnog drveća. Sreća postoji, osjećam to. Plakao sam zbog moje duše, plakao sam zbog duše svijeta. Svijet ima divnu dušu. Bog sepojavljuje da bi ga vidjeli i da bi plakali zbog njega. Preplavljujući srce Patersona. "VRATIVŠI SE NA TAJMS SKVER, SANJAJUĆI TAJMS SKVER" Vrativši se iz Evrope Neka neki tužni trubač stane na praznim ulicama u zoru i zatrubi jedan srebrni hor zgradama Tajms skvera, deset godina uspomena, u 5. izjutra, sa srpastim bjeličastim mjesecom jedva vidljivim iznad zelenila i osmatrajućih kancelarija MekGrov Hila pajkan prolazi, ali on je nevidljiv sa svojom muzikom Hotel Glob, Graver je tamo ležao u sivim krevetima i povijao svoja leđa i čistio svoje igle - i sam sam tamo ležao mnoge noći kunjajući nad ostacima njegovih krvavih tampona i sanjao Blejkov glas kako mi govori - bio sam osamljen, Graver je umro u Meksiku prije dvije godine, hotel je iščezao u veliki parking Evo sam se vratio ovdje - sjedim po ulicama opet - Filmovi su preuzeli naš jezik, velike crvene reklame DVOSTRUKI PROGRAM SUPERHITOVA Omladinski noćni košmar Huligani Mjeseca Ali mi nikada nismo bili huligani noćnih košmara već tragači plavog nosa Istine Neki starci su još uvijek živi, ali stari Narkosi su iščezli - Mi smo legenda, nevidljivi ali legendarni, kao što je prorokovano Njujork, 1958. MOJE TUŽNO JA za Frenka O'Haru Ponekad kada su mi oči crvene popnem se na vrh RCA zgrade i buljim u moj svijet, Menhetn - moje ulice, ulice po kojima sam se junačio, potkrovlja, krevete, sobe sa hladnom vodom - dolje na Petoj aveniji koju takođe nosim u sjećanju, vidim mravolika auta, male žute taksije, muškarce što šeću nalik vunenim resicama - Panorama mostova, svanuće iznad mašinerije Bruklina, zalazak sunca iznad Njudžersija gdje sam bio rođen i Patersona gdje sam se igrao sa mravima - moje kasnije ljubavi na 15-oj ulici, moje velike ljubavi Niže Istočne Strane, moje nekada čuvene amours daleko u Bronksu - staze se ukrštaju u ovim skrivenim ulicama, moja je historija sabrana, moja odsustva i ekstaze u Harlemu - sunce obasjava sve što posjedujem u jednom treptaju oka ka horizontu u mojoj posljednoj vječnosti - materija je voda. Tužan, pozivam lift i spuštam se dolje, premišljajući i koračam pločnicima buljeći u naočale i lica svih ljudi, pitajući se poslije kakvih ljubavi, i zaustavljam se, zamišljen ispred izloga prodavnice automobila stojeći izgubljen u smirenoj misli, promet klizi gore-dolje blokovima Pete avenije iza mene čekajući na tren u kojem... Vrijeme je da se ode kući i skuha večera i slušaju romantične ratne vijesti sa radija ...sve kretanje prestaje i ja koračam u bezvremenoj tuzi postojanja, nježnost leti kroz zgrade, vrhovi mojih prstiju dodiruju lice stvarnosti, moje vlastito lice izbrazdano suzama u ogledalu nekog prozora - u sumrak - kada nemam nikakvu želju - za bombonima - ili da posjedujem haljine ili japanske abažure intelekta - Zbunjen okolnim prizorom, Čovjek se bori na ulici sa paketima, novinama, kravatama, divnim odijelima ka svojoj želji Muškarac, žena,struje pločnicima crvena svjetla odapinju užurbane satove i pokrete na trotoaru - I sve ove ulice što vode tako unakrsno, bučne, izdužene, prema avenijama okružene visokim zgradama ili okorelim sirotištima kroz takav zastajukujući promet piskavih kola i mašina tako su bolne za ovaj zavičaj, ovo groblje ovu mirnoću na samrtnom odru ili planini jednom viđene nikad više zadobijene ili poželjene u budućem umu u kojem čitav Menhetn kojeg sam vidio mora nestati. Njujork, 1958. SUMRAK NA M. B. "AZEMUR" Dok narandžasta svjetlost sumračja pada na jednu staru ideju zurim kroz moju ruku na stranici osjećajući izvana isprepleteno čudno biće koje sam iznutra i tražim glavu toga - Serafim napredujući u sijevajućoj munji vazdušne oluje Glasonoše stižu rogati bradati iz Magnetnih sfera Radiji koji iščezavaju primaju ostarjele galaksije Točkovi ogromnosti ogledaju se u svakom pravcu Vijest juri od Nevidljivog ka Nevidljivom Rep zmaja vječnosti izgubljen za oko Čudna smrt, zaboravljena rođenja, glasovi što pozivaju u prošlost "Bio sam" pozdravlja "Ja sam" koje sada piše "Biću" Armije neprestano marširaju preko starog ratnog polja - Kakve moći sjede u svojim kubastim šatorima i naređuju Vječnu Pobjedu? Sjedim za stolom i zapisujem beskrajnu poruku mene samog mojoj vlastitoj ruci Marselj - Tanger, 1961. VIJESTI O SMRTI Posjetivši V. K. V. oko 1957, pjesnici Kerouak Korso Orlovski na sofi u dnevnoj sobi upitali su ga za mudre riječi, potresen Vilijems je pokazao kroz zavjesu prozora na Mein ulicu, "tamo vani je mnoštvo bitangi!" Šetajući noću po asfaltnom putu fakultetskog dvorišta pokraj njemačkog Docenta sa Naočalima V. K. Vilijems je umro kazao je sa naglaskom ispod drveća u Benaresu; zastao sam i upitao Vilijems je Umro? Zanesen i širom otvorenih očiju ispod Velikog Medvjeda. Stojao sam na verandi bungalova pripojenog Internacionalnom Domu dok su insekti zujali oko električne svjetlosti čitajući Posmrtno slovo u Tajmu. "Iza kapaka vani među vrapcima" Vilijems je u Velikom Medvjedu. On nije mrtav kao ni mnoge stranice riječi raspoređene da bi njegovom intonacijom ushitile usta krotkih dječaka što postaju fini čak i u Bengalu. Zato život izbija iz njegovih stranica; Blejk takođe "živi" kroz njegove iskustvene mašine. Jesu li njegove posljednje riječi bile Crne tamo dolje u tapetiranoj spavaćoj sobi zabatne drvene kuće u Ruterfordu. Pitam se što li je kazao, i da li je išta bilo ostalo u kraljevinama govora nakon što su kaplja i moždana jeza ušli u njegove misli? Ako se molim njegovoj duši u Bardo Todolu mogao bi čuti neočekivanu vibraciju strane milosti. Tih i neznan tri sedmice, sada vidim Pasaik i Gang jedno, odobravajući njegovu pobožnost, jer on je koračao čeličnom obalom i molio se rječnoj Božici, onoj koju je sam izmislio, drugoj Gang Majci. Držeći se stare zarđale Holandove podmornice u prizemlju Paterson Muzeja umjesto nebeskog krokodila. Zakukajte o Vi Anđeli Lijevog Krila! jer pjesnik ulica sada je kostur ispod pločnika i nema nijedne druge stare duše tako blage i krotke i ženskastih čeljusti i njegolikih očiju koje možete vidjeti Kako ste mogli poželjeti da budete među bitangama tamo vani. 20. mart 1963. PORUKA II Odavno prije mnogo godina pisama pjesmi Mantri očiju stanova izljubljenih trbuha i sivih mostova preko kojih smo prešli u magli Sada Država plaća Pomoć tvojem bratu sada je Lafkadio kod kuće sa mamom, a ti si u njujorškim krevetima sa velikim pjesničkim djevojkama i odlaziš stražariti na ulicu Ja zvonim mojim cimbalima u Havani, ležem sa mladim momcima bojeći se crvene policije, drkam u modernim kubanskim hotelima, uspinjem se iznad plavih okeana u avionu, magla skriva crnu sinagogu, potražiću Golema krijem se ispod sata u blizini mojeg hotela, stanka je za Hofmanove Priče, nostalgija za 19. stoljećem teče kroz moje srce kao muzika Vltave, još uvijek sam osamljen duge crne brade i sjajnih očiju koračam niz crne zadimljene tramvajske ulice noću iza kraljevskih mišićavih kipova na jednom starom kamenom mostu Iznad rijeke ponovo danas u Brojgelovom zimskom gradu, snijeg je bijel na svim krovovima Praga, Pozdrav, voljeni prijatelju, poslaću ti svoje suze iz Moskve. Mart 1965. Izbor i prijevod: Vojo Šindolić ARS 1/'86 ARS br.1-2 god.2006 |
|
|||||
|
|||||
|
|||||