Aleksandar Puškin: Preporod
| Preporod Umjetnik-barbar kičicom snenom Sliku genija crnim briše, Preko nje potom besmisleno Svoj nezakonit crtež riše. Al, s godinama, tuđe boje Spadaju kao krta skrama, Djelo genija iskrslo je U ljepoti bivšoj, pred nama. Baš tako stresa sve zablude I moja duša istrgana, I vizije se u njoj bude Prvobitnih i čistih dana. (1819) Sužanj Sjedim za rešetkom sred tamnice svoje. Orao mlad i u sužanjstvu odgojen, Moj tužni prijatelj svoj krvavi plijen, Mašući krilima, pod prozorom ije. On kljuje i baca i u prozor gleda Isto kao da je nama naum jedan. Zove me pogledom i svojim kricima: Izustiti hoće: “Letjeti se ima! Slobodne smo ptice: poć je, brate, hora Gdje iza oblaka bijeli se gora, Gdje morskih krajeva plavetnilo sija, Tamo gdje šećemo samo vjetar… i ja!” (1822) Moru Ti slobodna stihijo, zbogom! Posljednji put pred mojom zjenom Njišeš plavo valovlje mnogo I sjaš ljepotom uzvišenom. Kao druga roptanje sinje, Zov mu kad čas rastanka tu je, Tužni šum tvoj, šum što preklinje Posljednji put ja osluškujem. Željen predjelu duše moje! Kako često duž tvojih žala Lutah, tih, maglom sav presvojen, Zavjetne misli ćuteć žalac! Kako ti jeku voljeh, i te Gluve zvuke kojim se glasa Bezdan, i muk večernjeg časa, I zanose ti hirovite! Smirenost jedra ribarova Koje prohtjeve tvoje slijedi Klizi odvažno sred valova, A ti uskipje, nepobjediv, I tone jato tih brodova. Ne uspjeh sasvim da ostavim Dosadni žal, gde kretnje nije, Da te ushitom ja pozdravim I grebenima tvojim plavim Da pjesnički napravim bijeg! Čeko si, zvao… okovan bijah: Trzala mu se duša zalud: Moćna strast mene omađija - I ostao sam na tom žalu. Za čim da žalim? Kud da hitim, Bezbrižan put svoj da upravim? Jedan predmet u pustinji ti Mogao bi dušu da smlavi. Grobnica slave – jedna stijena… Utonu u san hladan, tmuo, Sva veličajanost uspomena: Napoleon je tu zgasnuo. Tu počinu mu duh mučeni. I za njim, ko šum bure, namah, Odletje od nas drugi genij, Drugi duhovni vođa nama. Nesta, oplakan od slobode, Al vijenac nam ostavio. Talasaj, huko nepogode, On, more, tvoj je pjesnik bio. U njemu tvoj lik bje zapisan, Sazdao ga je tvoj duh; ko ti Moćan i mračan i ambisan, I ko ti, ničim neukotiv. Svijet opusti… I sad kuda Odnio bi me, okeane? Sudba ljudi je ista svuda, Gdje je sreća, ko straža huda, Prosveta ili tiran, stane. Pa zbogom, more! Neću dati Zaboravu tvoj svečan kras. I dugo ću, dugo slušati Hučanje tvoje u noćni čas. U šume ću, u mučaljive Püste, pun tebe, prenijeti Tvoje stijene i zalive, Sjaj, sjenku, govor vala svetih. (1824) *** Ja pamtim čudno magnovenje Kad si javila ti se meni Ko mimoletno priviđenje I ko čiste ljepote genij. U muci tuga beznadežnih, U hitnji bučnoj s nemirima, Slušao sam dugo glas nježni, Vidio mili lik u snima. Išla su ljeta. I metežnih Bura zamah je snove davne Rasijao da tvoj glas nježni I nebeski mi lik potavne. I vukao se, dalek od mnoštva, Moj život, sav od mračnih uza, Bez nadahnuća i bez boštva, Bez ljubavi, života, suza. I tren je duši za buđenje: Ti ponovo se javi meni Ko mimoletno priviđenje I ko čiste ljepote genij. I ushićeno srce kuca, I u njemu se vaskrs javi I božanstva, i nadahnuća, Života, suza, i ljubavi. (1825) Prorok U pustinjskoj se vukoh tmici Dok duhovna me žeđ morila, I meni se na raskrsnici Javi serafim sa šest krila; I prstima, laganim kao San, oči mi je dotakao: Proročke se otvore zjene Ko u orlice prestrašene. I takao se uha moga, Šumom i zvonom punio ga: I nebesa začuh treptanje, I anđeoski lijet gore, I gmizavaca hod pod morem, I zemaljskih žila klijanje. Na usta mi se tad ustremi I iz njih jezik istrgne mi Grešni, lukavi i brbljavi, I onda žalac mudre zmije U zamrla mi usta stavi Desnicom s koje krvca lije. I mačem moju grud rasječe Drhtavo srce mi istrže I žišku koja ognjem peče U otvorenu grud mi vrže. U pustinji sam ja ležao Ko leš, a božji glas me zvao: Proroče, ustaj, čuj i vidi, I mojom voljom se puneći, Po moru i po zemlji idi Riječju ljudska srca žeći. (1826) Anđeo Kraj dveri raja angel nježan Poniknuo glavom što sja, A demon mračan i metežan Letio gdje ad bezdnom zja. Duh odricanja, duh sumnje, što je Motrio duha čistog zr, Prvi put mutno spoznao je Nehotičnog ganuća žar. “Oprosti, reče, tebe vidjeh, Uzaludan nije sjaj tvoj: Niti na nebu sve navidjeh, Nit prezreh sve na zemlji toj”. (1827) Anar* U kržljavoj, škrtoj pustinji, Na tlu što ga usija jara, Ančar – svemirski samac sinji – Stoji poput strašnog stražara. Priroda stepa ožednjelih Rodi ga jednog gnjevnog dana I žile mu otrovom žile preli I mrtvo zelenilo grana. Otrov, koji kroz koru teče, Rastopi se kad podne žeže, I u smolu se, sav, izveče, I prozačnu i gustu, steže. K njemu ptica ni tigar neće, Jedino crni vitlac burin Na drvo smrti nalijeće I, već otrovan, dalje žuri. A ako oblak koji bludi Njegov dremljivi list umije, Otrovna kiša s grana hudih U pijesak se vreli slije. Al zapovjedne ljudske zjene K ančaru roba će poslati I on poslušan na put krene I s otrovom se zorom vrati. Smrtnu je smolu on donio Sa lisnom granu već uvelom, Hladan se potok pota lio Niz njegovo blijedo čelo. I, smalaksavši, leže namah Pod svodom kolibe od lika, I rob izdahnu pred nogama Nepobjednoga tog silnika. A car poslušne strijele svoje Stavi u otrov taj, i s njima Uništenje odaslao je U tuđu zemlju, susjedima. *Otrovno drvo (1828) Portret Sa svojom dušom punom plama I strašću kao oluj pravi, Žene sjevera, među vama, Povremeno se ona javi: Svjetskih uslova pređe među I juri, dok trun snage ima, Ko nezakonit komet među Proračunatim svjetlilima. (1828) *** Noćna magla hvata brežuljke Gruzije, Šumi Aragva ispred mojih zjena, Tužno je i lako; pečal svijetla mi je, Pečal je moja tobom ispunjena, Tobom, samo tobom… Malodušja moga Ništa ne kinji, i nemir ne sije. Srce opet gori i voli – zbog toga Što ne voljeti ono one umije. (1829) Manastir na Kazbeku Kazbeče, ponad sedam gora, Od kraljevskoga tvog šatora Širi se sjanje vječnih zraka. Tvoj manastir iza oblaka U nebu se ko kovčeg vije, Nad gorjem, skoro vidljiv nije. Daleki žali što žuđeni su! Napusiv klanac, tu da mi je Vinuti se k slobodnom visu! Sred zaoblačne da ćelije U susjedstvu se boga skrijem. (1829) *** Volio sam vas: ljubav mi, u duši, Još posve nije zgasla, može biti. Ali nek ona mir vaš ne naruši; Ne bih vas htio ničim žalostiti. Volio sam vas šutke, beznadežno, A dušu čas strah, čas ljubomor skoli. Volio sam vas iskreno i nježno, Nek Bog da drugi da vas tako voli. (1829) Elegija Ugaslo veselje bezumnih godina Teško je ko mutni mamurluk od vina. Al u duši tuga dana koji minu Što starija, to je jača, slično vinu. Moj put je turoban. Tuge i napore Obećava burno budućnosti more. Ali ne bih da mrijem, druzi. Ja bih htio Živjeti kako bih mislio, patio; I znam da za mene biće i naslada Sred uzrujanosti i briga i jada: Mene opet sklad će zanijeti kašto, Plakaću nad tim što sazdao sam maštom, I možda će pred moj zalazak u tmine, Ljubav da smiješkom oproštajnim sine. (1830) Preveo i prepjevao: Marko Vešović |
|
|||||
|
|||||
|
|||||