Bog tranzicije

Nikakve potrebe nema da se odlazi preko oceana,
odakle je mogao stići On. Ili barem dok on, odatle,
ne ode negdje drugdje.
Možda u sljedeću kafanu, gdje ćemo i mi "na po jednu"
kad nas konobarica ljubazno zamoli i kaže: fajront!
Poput Maljevičeva krsta koji je samo zadržao oblik,
stoji život. Kroz njega je, nezaustavljivo,
kao voz ravnicom,
projurio Bog tranzicije.
Pojeo sam ga danas -
u kifli s hrenovkom koju Albanac, za samo pola marke,
prodaje u pekari blizu mosta,
pročitao sam ga jutros u lokalnim novinama,
vidio ga večeras u ogledalu;
posljednji put, prije nego sam odlučio da više nikada ne
sretnem njegovo lice.
Nema, velim, nikakve potrebe da se odlazi preko oceana,
odakle je mogao stići On. Ili barem dok on, odatle,
ne ode negdje drugdje.


Dan poslije

Dići će se polako magla. Onda otići tiho
kao i posljednje grupe preživjelih, Mad Max
i stravičan zvuk radosti: pacova, divljih svinja, hijena.

Duša, pokrivena kožom od neke izumrle životinje krenut će
Svuda gdje nije mogla za vrijeme dok je postojao svijet.
Nas ćemo se dvojica gledati, u oči
ne vjerujući da je stigao Dan što smo ga čekali
Dan što svim stvarima udahnjuje smisao,
oduzimajući im ga,
zauvijek.

Orao, gospodar prizora, neće se javljati kliktajem, niti će grabiti zečeve što budu protrčavali, hitri, ali naivni. Ne, ravnotežu ne treba dirati, osim u momentima u kojima se dodiruju krajevi. Pred odlazak, još samo sedef, zvuk iz mijeha koji iz djetinjstva poznaš, možda samo želja da se uhvati još jedan znan detalj i to bi bilo sve. Ili, uglavnom, sve.


Gropius, bez konstrukta

Večeras na promociji knjige četrdesetogodišnje pjesnikinje,
oboljele od poodmaklog stadija leukemije pročitana je i pjesma
Autobiografija, ovdje prenesena u cjelini:
bez datuma rođenja,
bez zanimanja i zaposlenja/ ne planirajući grobnicu/ ja nemam ljubav,
djecu, ni domaću životinju/ja sam tek uvećana slika bezbrojnih pogrešaka
u ljudskom trajanju.

Istog dana, samo u drugoj kafani svoju je novu knjigu promovirao pjesnik,
nekada zatočenik logora. O tome još nije pisao. Treći pjesnik, prominentna
figura književne svakodnevice govorio
je na obje promocije i kazao nešto kao "poezija je zapravo opisati
šumu, a ne spomenuti drvo".

"Bolest malih naroda koji je uporno pišu iako je nitko ne čita - tako je
obilježava cinični Gropius naše literature, urednik izdanja, ugledan čovjek
na njemačkom govornom području. Uvečer, nakon sparnog, teškog dana
koji je mogao biti posvećen odmoru, ali i bolestima, bolje rečeno strahu
od njih, pala je kiša i donijela potrebnu svježinu. Vrijedi li vjerovati u nju,
spas od okruženja, pustoši.

Zamjereno ti je na kasnom povratku rodnoj grudi, Waltere,
Amerika je rasla uz zvuke podštimanog pijanina dok su se s treskom rušili
stubovi Evrope, koncertni klaviri, Bosendorferi, Bechsteini,
bečka mehanika.

Forma prevlada kad nestane sadržaja. Ali sve je isto: savršenstvo Bauhausa, zavodljivo
šarenilo primitivizma i izvjestan kraj, kao leukemija poetese…


Ivanovo djetinjstvo

Samo smo se pogledali na odmoru u putu tamo i sve je već bilo jasno: u takvom prekrasnom pejsažu se i mogao skriti zlikovac. Kadar se otvorio: nas četvorica,
svi sa različitim zastavama na papiru
stajali smo, gledali u veliko zvono, koje nije stajalo na zvoniku, nego pored na
maloj kuli što je zlokobno podsjećala na logorsku stražaru.

Popeo sam se uz nekoliko stepenica i zaklatio veliki bat, on je udario u krajeve
metala, i nisam bio
spokojan. Nešto je odjeknulo: kao da je sapeta sloboda tada trebala vrisnuti,
mučili smo se da pogledima ubijedimo jedan drugog da se sve to slučajno događa,
za nama je ostala slika obnovljenog manastira iz kojeg nitko nije izašao da nas pozdravi;

Tek kasnije mislio sam o krevetu psihijatra u ulici Sutjeska; susjed,
komšija, dobar dan, dobar dan i tako cijelu vječnost sve do
"Ja znam da je sve ovo priprema jauka,
ja znam da je sve ovo,
ja znam…"
Planine će ga kriti sve dok sateliti ne pronađu dobar razlog da se dogovor oko
odgođene isporuke konačno završi.

Tako prolazi slava svijeta, mi, kamioni
cigareta ali ja, ipak, neću vidjeti slike Ivanovog djetinjstva, njega je to
zvono moralo podsjetiti na blagost jutara u djedovoj kući. To njegovo je Erazmova
posvećenost bezumlju.
Neko iz svake naše priče jednom gubi dom. Obično slijedi shema - povratka na
mjesto zločina i rasplet.

To je, svakako, i sjećanje na drveće s voćem,
zaboravljene mirise, ognjeve iz kojih su se lili kazani,
pepeo iz kojih su se saljevale strave, plameni što su se dizali nakon istjerivanja
vraga za kojeg smo, eto, bili sigurni da smo ga ostavili negdje u blizini Sutjeske.


Autoportret Fride Kahlo

Činjenice neumoljive poput BBC-jevih vijesti glase ovako: život
neprimjeren internatu, pad i potom proteze,
kolica, operacija presađivanja kičmene moždine.
Diego se nije volio kupati, zaudarao je - i kunstgeschichte pišu pobjednici - iz njega su izbijali
hormoni, demoni kolektivizma, ta crtao je Lenjina unajmljen od
velikaša kapitalaca.
Kontrola libida bi mogla biti najvažnija stilska disciplina,
on, Rivera sa slika nije
mogao stresti prah zeitgeista što je navaljivao na vrata njegova ateljea.
Sad nešto osobno, zar ne?
Polomljen i potom ponovno popravljen, metalni kičmeni stub podsjetio te
je: silovanje. Legitiman, poželjan dio političkog projekta. Misliš o
šestogodišnjoj djevojčici iz Prijedora, o njenoj ispucaloj unutrašnjosti.
Ljubav je tražila Frida, zabrinutost majke koja bi dočekivala sa strahom,
dok si oči krio pod jorganom, oca kako bi se pijan i bijesan od svakodnevice
vraćao kući.
Za Diega je već tada bilo prekasno, u njegovom slučaju Božja ruka je već bila presudila.


Božja korida

Da si bio nogometaš, novinari bi te vjerojatno zvali Pablito. Kratke ruke, građe koja ne odaje velike geste, volio si strasno, pisao je prema grafološkoj analizi Eluard, ali uništavao sve što voliš. Najbolja djela su se rasprodala, sve je otišlo kao što će otići i ova roba u kućama gdje počinje rasprodaja. Nikom nije palo na pamet da upita što bi tvoja Španija mogla imati od toga.

Živio, Staljine, nacrtao si ruku koja pozdravlja brkatog vođu u vrijeme dok su umjetnici jeli meso svojih kolega u Gulagu. U tvoje vrijeme se to moglo zvati recesija,
danas je Spasitelj mogao pojesti tranziciju, ali je, nažalost, ona pojela njega.

Dirigent Furwangler je, sigurno, zažalio slabost povratka, mahao je debeli Hermann, ljubitelj umjetnina, Wagnerom, carstvo je još pred raspad održavalo dvor Devetom.

Bole me noge od gaženja gradova. Od gaženja zemlje pod kojom se kriju kosti, otiču zglobovi dokazi naše maloumnosti.

Mostovi Amsterdama, pa ugao 49-te i Broadwaya, London, Buckingham i sad tu. Braque, Cezanne, Modigliani, maske iz Afrike i Oceanije; pokušavam shvatiti kako si htio biti okružen samo onim što sam nisi mogao napraviti. I onima koji su mogli ono što i ti.

Sve je korida, mahanje crvenom maramom do zadnjeg udarca i ovacije mase. Koja je, nakon svega što si joj dao i uzeo, konačno obaviještena da se danas, 1. januara sve može platiti i u euru.


Ikar i Dedal

Nas dvojica smo zajedno imali oko četrdeset.
Na vojnu akademiju, vazduhoplovnu,
ispratio sam prijatelja
čija sam krila tada smatrao podrezanim.
On je imao plavu uniformu (ovo je samo projekcija, jer
nikad ga u njoj nisam vidio)
i neku curu s kojom je raskinuo kad
je, najvjerovatnije, njenom ocu, visokom oficiru, postalo važno kako
se zove. Sada radi u avio kompaniji, u Kanadi, piše rijetko, udebljao se,
kaže da je sretan i ne dolazi baš često.
O sebi valja dodati da sam se i sam udebljao i da letim često avionom.
Za neke od tih čeličnih ptica on je projektovao dijelove.
Ja nisam projektovao ama baš ništa, ali mislim da je tako najbolje. On je uvijek htio praviti krila, ja sam ih htio nositi.