Prva zbirka američke pjesnikinje Adrien Rič objavljena je daleke 1951. godine pod nazivom “Promjena svijeta“. Do 2009. godine različite izdavačke kuće objavile su još dvadeset pjesničkih zbirki (jednom je, komentarišući svoju produktivnost, napisala sljedeće:

Zahvaljujem se pokretima i aktivistima koji su me obrazovali i pokretali kroz život.

Pjesnikinja, ali i prozaistkinja, Ričova je objavila “Od žene rođena“, studiju o majčinstvu kao socijalnoj instituciji; u “Krvi, hljebu i poeziji“ sakupljena je njena proza pisana od 1979. godine do danas. U knjizi “Što nalazimo tamo: Zabilješke o poeziji i politici“ iz 1993. godine ona, između ostalog, piše o mladim ženama, uglavnom pjesnikinjama, i potvrđuje više puta izrečen stav da je

poeziju lako prenositi, ona putuje... Načinjena je od uobičajenog medijuma, jezika. Kroz svoje bivstvovanje ona prenosi poruke koje prevazilaze snagu riječi koje su u njoj sadržane, ona govori o našim željama, opominje nas da nam nešto nedostaje, o potrebama koje imamo, o gladima koje nas muče. Poezija nas ostavlja nezadovoljnima. U tom smislu, njena moć je subverzivna.

O angažovanosti Ričove pisalo se jednako često koliko i o njenom pjesničkom radu i zahvaljujući mnogobrojnim osvrtima mi opažamo da njeni napisi “reflektuju razvoj feminističke misli i dokumentuju događaje u istoriji ženskog pokreta“. Kroz decenije svog rada, “Ričova koristi eseje, govore, radove na konferencijama, napise u časopisima i slične refleksije da sa zapanjujućom kompleksnošću reflektuje pitanja ženske liberalizacije, individualnog identiteta i uloge poezije“.

Beskrajno pravedna i stava da intelektualac u svakom dijelu svijeta treba da kaže ne opresivnim sistemima, odbila je Nacionalnu medalju za pjesništvo koju joj je dodijelio predsjednik Klinton i rekla,

u zemlji u kojoj je rastući broj ljudi marginalizovan, siromašan i namučen, osjećam da ne mogu da prihvatim nagradu od strane vlade koja vodi takvu politiku,

i dodala,

radikalni disparitet između bogatstva i moći sve je veći i veći. Predsjednik ne može svjesno odavati priznanje nekim umjetnicima dok se ljudi, uopšteno govoreći, tako ponižavaju.

Dala je i savijet mladim pjesnicima:

Ako vas uznemiruju okrutnost i nasilje i nedostatak ljubavi koji vidite oko sebe, ako želite da živite u svom vremenu a ne u nekoj holivudskoj ili video fantaziji, ako vidite kako oko vas guraju ljude, kako ih satiru... Ako volite jezik i ako vidite kako ga izdaju, ako vidite dubok jaz između onoga što vam je rečeno i onoga što se dešava i onoga što stvarno vidite i što vas uznemirava, onda ste pronašli materijal za svoju umjetnost, i nemojte dozvoliti da vam umakne... Pitanje koje postavljamo je sljedeće, kako da od takvog materijala stvorimo trajnu ljepotu i formu. To je pitanje koje ćemo sebi postavljati čitavog života.