Adrien Rič: Uranjanje u olupinu
Pročitala sam prvo knjigu o mitovima, Stavila film u aparat, i provjerila brid oštrice noža, zatim stavila tjelesni oklop od crne gume besmislena peraja svečanu i čudnu masku. Moram ovo da uradim ne poput Kustoa sa njegovim marljivim timom na suncem okupanom jedrenjaku već sama i ovdje. Evo ljestava. Ljestve su uvijek tamo nevino vise uz bok jedrenjaka. Znamo za šta služe, mi koji smo ih koristili. Inače su komad mornarske opreme jedan od mnogih. Silazim dolje prečka za prečkom a ipak kiseonik me obuzima plavo svijetlo čisti atomi našeg ljudskog vazduha. Silazim dolje. Peraja me sputavaju, puzim poput insekta niz ljestve i nema nikoga da mi kaže gdje okean počinje. Vazduh je prvo plav a zatim plavlji a zatim zelen a onda crn crno mi je pred očima a ipak moja maska moćna je pumpa moju krv moćno more je druga priča more nije pitanje moći moram sama da naučim da okrenem tijelo bez sile u dubokom elementu. A sada: lako je zaboraviti zašto sam došla među mnoge koji oduvijek žive ovdje mašući nazupčenim lepezama između grebena a pri tom dišeš drukčije ovdje dolje. Došla sam da istražujem olupinu. Riječi su svrhe. Riječi su mape. Došla sam da vidim učinjenu štetu i preostalo blago. Dodirujem zrak iz lampe polako uz rub nečeg trajnijeg od ribe i morske trave Stvar zbog koje sam došla: olupina a ne priča o olupini stvar po sebi a ne mit udavljeno lice vječno pilji prema suncu dokaz o šteti od soli i njihanja u ovoj otrcanoj ljepoti rebra propasti krivudaju svoju bojazan među neodlučnim lovcima. Ovo je to mjesto. I ja sam ovdje, morska vila čija tamna kosa teče crno, morski vilenjak u svom oklopljenom tijelu Kružimo tiho oko olupine uranjamo u utvrdu. Ja sam ona: ja sam on čije udavljeno lice spava otvorenih očiju čije grudi još uvijek nose znakove udara čiji teret srebra, bakra i bronze leži skriven u bačvama poluiskrivljenim i ostavljenim da trunu mi smo poluuništeni instrumenti koji su se nekada držali kursa vodom pojedenog brodskog dnevnika pokvarenog kompasa Mi smo, ja sam, vi ste kukavičlukom ili hrabrošću pronašli svoj put nazad do ove scene noseći nož, aparat knjigu mitova u kojoj naših imena nema. (1973) Prijevod: Petar Penda |
|
|||||
|
|||||
|
|||||