Najdraži Arturo,

Pišem ti večeras jer znam da ćeš razumjeti, ti kome objašnjavati ne moram zašto poezija i politika ne isključuju jedna drugu. Možda mogu započeti ako zamislim sebe kako ti govorim, tebi koji ćeš, sigurna sam, shvatiti što pokušavam, čak iako to što želim loše kažem.
    
Kako započeti? Mi pripadamo različitim generacijama, kulturama, rodovima; oboje smo homoseksualci, oboje obogaljeni, oboje pisci; i to nam je pomoglo u prijateljstvu. Pomogao nam je i smijeh, dobra hrana i gnijev. No ipak, sama poetika uz koju smo odrastali-muzika, glasovi, jezici-bila je različita, bez obzira na druge ljubavi koje su nas spojile. Ponekad, u našim razgovorima, čujem sebe kako govorim, Da li ti se čini da ovo ima kakvog smisla? Ništa nijesam željela da prihvatim zdravo za gotovo.
    
“JEVREJSKI KORIJENI U MISISIPIJU“ piše na posteru koji je okačen iznad mog radnog stola. Muž i žena, Vulf i Lea Zigranski, iz Meridijana, sa njihove dvije male djevojčice, primjer porodice iz devetnaestog vijeka, zdrave i stamene kao viktorijanski mahagoni. I moji imigrantski preci, Jevreji, prebjegli ispred vjerskih progona u Viksburg, nijesu bili, kako sam to iz tvojih romana saznala, mnogo različiti od tvojih meksičko-katoličkih djedova i baba. I tvoji i moji pokušavali su da uspiju u stranoj kulturi, da budu ono što jesu, ali da budu i “Amerikanci“. Porodica je bila najvažnija, dom i utočište i lokus bola. Proza koju si napisao pomogla mi je da upoznam tvoje ljude i, na neki način, moje. I da vidim kako je “srednja klasa“ imala različita značenja za tvoju i za moju porodicu.
    
Arturo - da li ćeš se složiti? - koliko god to da želimo, mi nijesmo sposobni da pišemo ljubav, a da ne pišemo politiku. Ti kao čikano/Meksikanac, homoseksualac, ne muškarac na način kako se u tvojoj kulturi ta riječ percipira. Ja, kao žena, lezbijka, Jevrejka, u šezdesetim godinama. Kao i ti, ja sam problem u problemu: “jevrejsko pitanje“, “žensko pitanje“ - ko postavlja pitanje? ko bi trebalo da odgovori? U vrijeme Građanskog rata tokom kojeg su moji tada mladi pradjed i prababa, Dejvid i Polin Rajs, živjeli u Viksburgu, reporter iz neke njuorleanske agencije je napisao: “Jevreje iz Nju Orleansa i sa sveg Juga treba istrijebiti... oni su u osnovi svakog novog nitkovluka“. Ali ja nemam samo jevrejske, već bijele nejevrejske korijene u Virdžiniji, Sjevernoj Karolini; pripadnici srednje klase koji su poslije Građanskog rata oskudno živjeli, svagdašnji bijeli i hrišćanski supremacisti. Koga sam mislila da mogu voljeti diktirala je politika, pod čijim je nadzorom izgrađeno ono što danas smatramo “tradicionalnim vrijednostima“.
    
Ipak sve ovo dovodi me do još jednog problema - kako je riječ “politika“, sama po sebi, ograničena i trivijalizovana. Pogledaj definiciju u riječniku: nauka i umjetnost političkog upravljanja... rukovođenje političkim poslovima ili učešće u njima, često profesionalno... političke metode, taktike, itd... politička mišljenja, principi ili stranačke veze... stranački programi u okviru grupe: politika, kao dužnost. Interesantno je kako ove definicije isključuju ne samo “privatnu“, domaću sferu, mjesto gdje odlazimo u krevet sa našim neprihvaćenim ljubavnicima, već svu stvarnost koja se ne dešava u postojećim partijama, koja nije dio prethodno institucionalizovanih formi-kako je cijelo pitanje moći, namjera, konačno nevidljivo u ovim definicijama. Tako je politika svedena na vladu, na natjecanja među moćnima, na sitne unutarpartijske prepirke.
    
Osjećam kao da sam bar pola svog života provela opirući se ograničenjima ovih definicija. Godine 1969. zapisala sam u dnevniku:

Trenutak kada osjećaj uđe u tijelo
je političan. Ovaj dodir je političan.
Pod tim mislim da je politika pokušaj, napor da iznađemo
načine da se humano odnosimo jedni prema drugima - kao grupe ili
pojedinci - politika kao proces, rušenje barijera
opresije, tradicije, kulture, neznanja, straha, samozaštićenosti.

Ali Arturo, ti znaš da ove riječi, da definicije (kolikogod nedorečene bile), nijesu nastale samo iz nastojanja jedne žene da živi i da bude humana, seksualna, u ženskom tijelu. One dolaze i iz duha vremena - u pitanju su kasne šezdesete - koje sam upijala kroz predavanja i aktivizam u institucijama u kojima je pitanje prevlasti već raspravljano, gdje su studenti zaposijedali zgrade a profesori ili bježali iz kampusa ili bili na stalnim sastancima i predavanjima o “oslobađanju“; u gradu gdje su roditelji zahtijevali kontrolu zajednice nad školama; kroz određenu vrstu otvorenosti i traganja za transformisanim odnosima u Novoj ljevici, koji su kasnije doveli do toga da hiljade žena ženskim glasom postavi “žensko pitanje“; iz čitanja Malkolma X, Čehova, "Zabilješki iz zatvora" Barbare Deming, Franca Fanona, Džejmsa Boldvina, i onoga što su pisali moji studenti. Mogla sam da osjetim oko sebe - u gradu, u zemlji uopšte - “spontanost mase“ (kasnije ću ove riječi naći kod Roze Luksemburg), i to tako snažno da je bilo poput iskustva pisanja poezije. Politika kao izraz impulsa za stvaranjem, trajan osjećaj onoga što je “ljudski moguće“ - tokom kasnih šezdesetih i rane faze ženskog pokreta, okusili smo ovo, a ne samo neophodnost reaktivnog organizovanja i uzvraćanja udaraca.
    
Nikada nijesam zaboravila tu sklonost. U pisanju pjesme, počinjući možda sa bolnim snom, slikom koju sam slučajno opazila tokom vožnje autobusom, frazom koju sam čula u nekom baru, ovim odsječkom privatne vizije koja je iznenada sačinila cjelinu - i još uvijek je sačinjava - sa životom koji je veći od mog sopstvenog, egzistencijom koja nije samo lična, riječima koje se sklapaju da mi otkriju ono što je bilo nepoznato dok ih nijesam napisala.

I ti, naravno, počinješ kao što svi mi moramo, sa autobiografijom, sa djetinjstvom, ali izvan toga - materijala sopstvenog života - sapliće se proza mnogih života, najistinitija kada ima najmanje dodira sa stvarnošću. Kako pokušavamo da stvorimo ne književnost imigranata, već migranata, ljudi koji su živjeli ovim pejzažima prije nego što su prvi Evropljani prešli okean. Pišući na engleskom o bilingvalnim ljudima čiji prvi jezik je sam po sebi političko pitanje. Pokušavajući iskazati u prozi, tvojim ljudima i onima koji jedva znaju da postoje, što znači biti “migrant“ na ovom kontinentu, kako, kao što si rekao, to jeste prožimajući uslov Meksikanaca u ovoj zemlji, bili oni njeni građani ili ne. Psihološki uslov koji se ne može prihvatiti drugačije nego kao politički. Čak i kada ste pisali o ljubavi u porodici, bilo je to sa osjećajem kako muškarci i religija mogu izopačiti živote žena, kako tradicionalna maskulinost može izobličiti muškarce, kako su heteroseksualci grubi prema homoseksualcima, kako i čikano porodica, koliko god ugledna bila, ostaje dio sumnjive i marginalne grupe na doslovnoj i kulturološkoj granici. Polako počinjem da shvatam protiv čega si se bunio, novine posla koji pokušavaš da uradiš (I, dragi moj, znam da vrijeme brzo otkucava dok ti radiš.) Pričao si kako osjećaš da još uvijek učiš kako to treba uraditi, kako na najbolji način utkati politička i istorijska pitanja u moje priče tako da ne budu veće od likova ukoliko ja ne želim da tako bude. Pisci Južne Amerike nadareni su da otjelotvore politička pitanja života i smrti u prozu na vješt način, i ja ih izučavam sa zavišću i divljenjem. Ali kakvi god da su tvoji afiniteti, ti nijesi latino-Amerikanac; ti si “na mostu, na granici“, ovdje u ovoj Kaliforniji koja je zapravo izgubljeni dio Meksika, ovdje u ovoj zemlji, koja je na svoj način izgubljena po pitanju umjetnosti, duše, istorije.

Rekao si, Veliko opravdanje čina čitanja i pisanja proze je što kroz njih možemo biti disciplinovani i zavedeni u zamišljanju života drugih ljudi sa razumijevanjem i saosjećajnošću, čak iako se sa njima ne “identifikujemo“. Da. I, tokom čina pisanja osjetiti kako se naša lična “pitanja“ spajaju sa “pitanjem svijeta“, da prepoznamo kako smo mi na svijetu i svijet u nama -
   
Kada sam započela ovo pismo, Arturo, ti si još uvijek bio živ, iako je život postajao veliki teret. I kao što smo obećali jedno drugom, naš razgovor se nastavlja. Nježno i ljutito i s osmijehom. “Ne postoji smrt, samo umiranje“, napisao si u jednoj zabilješci o mojoj pjesmi. Potrebno je i ovo da te pitam: Da li ti se čini da ovo ima kakvog smisla?                                                                                                                          


Kao da ti život od toga zavisi
    
Moraš pisati, i čitati, kao da ti život od toga zavisi. Tome nas ne uče u školama. U najboljem slučaju, kao da ti od toga zavisi zarada: sljedeći korak, posao, sljedeća finansijska pomoć, stipendija, profesionalni napredak, slava; ne postavljaju se pitanja koja se odnose na dalja značenja. I, suočimo se sa tim, lekcija koju u školama nauči najveći broj djece-čitalaca je, Ovo nije za tebe.
    
Čitati kao da ti život od toga zavisi značilo bi pustiti u čitanje tvoja uvjerenja, kovitlac tvojih snova, fizičke senzacije svakodnevnog putenog života; i, istovremeno, dozvoliti da tvoje čitanje zadre u rutinu, zaštićenu i neprobojnu, u kojoj za svakidašnjim putenim životom tragamo, u kojoj je on ubilježen, upisan, kanalisan. Pa što onda sa tačnim odgovorima, ispitnim papirom sa više ponuđenih mogućnosti i olovkom broj 2 kojom se mora zaokružiti jedan i samo jedan odgovor?
    
Pisati kao da ti život od toga zavisi, napisati preko cijele table, ostavljajući na uvid javnosti riječi koje si iskopao, protresao iz snova, iza lažnog sjećanja, iz tišine - riječi kojih si se bojao a koje su ti bile potrebne kako bi znao da postojiš. Ne, to je previše; mogli bi te ismijati u školi, napasti u školskom dvorištu, sačekali bi te poslije škole, mogli bi te izbaciti. Politika školskog dvorišta, moć školske bande?
   
Ili bi te mogli ignorisati.

Čitati kao da ti život od toga zavisi - ali u koje se pisanje može vjerovati? Nije li jezik samo manipulacija? Možda pjesnik ima skriven program - kako bi te privukao nekom cilju, poslao te na ulicu, pokolebao te, kroz senzualnu moć jezika, kroz tvoje provjerene i ispitane prioritete? Bolje nego da podlegneš, ti možeš naučiti da pjesmu preispituješ koliko god hoćeš, kroz leća mikroskopa, kao interesantan objekat, kao primjer ovog stila ili onog perioda. Možeš naći utočište u ideji “ironije“. Ili zahtijevati da umjetnici iskažu lojalnost ovim ili onim moralnim ili političkim ili religioznim ili seksualnim normama, o bolu zbog zapaljenih knjiga, onih zabranjenih, o bolu zbog cenzure ili zatvora, o bolu zbog izgubljene javne potpore.

Ili možeš reći: “Ja ne razumijem poeziju“.


Prostor za poeziju

PABLO CHILE TE RECUERDA
PABLO IN ESTOS DIAS NOS HACES FALTA
PORCUE
TE NOS                                                           LUIS Y SONIA 1985
FUISTE                                                                         VENCE
                                                                                       REMOS
PABLO VIVE Y VIVIRA!                              F PMR

Nakon smrti Pabla Nerude, u vrijeme brutalne političke represije u Čileu, tokom koje je pjesnikova kuća bila uništena i zapečaćena od strane vojnog režima, razne vrste ljudi prilazile su joj gotovo sujevjerno da urežu ili napišu riječi na ogradi oko kuće: poruke pjesniku, riječi otpora, kratke fraze, imena. Neruda je umro onoga dana kada je vlast preuzela vojna hunta. Čak i više nego što je bio za života, postao je nakon smrti simbol čileanskog otpora. U pisanjima za svoju zemlju i o njoj, u odgovorima koje su mu sugrađani upućivali, postojao je dijalog koji je prevazilazio granice smrti. Bio je međunarodno priznat, naravno; pripadnik srednje klase; muškarac. Nije to bila poezija tamnoputnog mestiza - još manje, mestize - koja je izazivala takvu ljubav i poštovanje. Ipak, mogao je izdati, i nije; mogao je pobjeći u međunarodnu književnu elitu, i nije. Ograda ispred njegove zaključane i zabranjene kuće postala je mjesto na kome su ljudi nastavili da iskazuju svoje nade i svoj bijes, kolektivna stranica veća i od pjesnikovih knjiga, stranica koja je postojala zbog njegovih knjiga, zbog ruke koja je jednom ispisivala stih za stihom, stvarajući pjesme.
    
Kakva vrsta dijaloga može postojati između pjesnika koji su stanovnici Sjedinjenih Država i njihovih sugrađana? Kakve vrste usredsređenosti ili veza mogu postojati? Što bi moglo ubrzati takav dijalog?
    
Odgovori - jedini valjani za sada - su: Poeziju treba bolje predavati u školama. Treba da postoje sjajni, “interesantni“ programi o poeziji na televiziji, radiju. Treba da postoje video programi o poeziji poput muzičkih video programa, kako bi se poezija približila masovnoj publici.
    
Tako ljudi govore o seksualnom vaspitanju ili narkomaniji. Kako da se njihove poruke učine popularnim ili barem da privuku pažnju? Kako da se nadmeću sa strukturama uzbuđenja koje vam nude pasivni mediji - manijakalna grozničavost - ljudskog iskustva koje nam je predstavljeno podsredstvom televizije i komercijalnog filma - škripanje kočnica, pucnjevi iz pištolja, krvlju isprskane bijele limuzine bogatih i poznatih, transplantacije organa, bebe zamijenjene na rođenju, dobitnici superpremija koji umiru od stresa, paranoični šizofreničar koji u školskom dvorištu ubija djecu, sebe i čitavu porodicu, šesnaest studentkinja, djevojku koja je odbila da izađe sa njim, surogat majka koja traži da joj dozvole posjete djetetu, teror u kampusu, sudnica kao pozornica, sve, poput svega drugog istrgnuto, iz istorije, iz konteksta, besmisao života koji se odražava u iskrivljenom ogledalu u zabavnom parku, sistemi komunikacije osmišljeni da odvoje, fragmentuju, dezinformišu masovnu publiku.
    
Jer masovna publika u Sjedinjenim Državama nije publika za kolektivno generisanu ideju, koje spaja snaga te ideje i uobičajene rasprave o njoj. Masovna publika se stvara  promocijama, marketingom, uzbuđenjima koja zauzimaju mjesto ideja, stvarnim kolektivnim raspravama, vizijama ili katarzama; uzbuđenja koja dođu i prođu, zasjaju i nestanu, tako brzo da služe da nas izoluju u tričavost naših sopstvenih života - mi postajemo nesuvisli jedno drugom.
    
I kad govorimo o nedostatku javnog prostora za poeziju, ja ne mislim na masovnu publiku one vrste koja postoji za komercijalne filmove, muzičke top liste, MTV, najbolje prodavane knjige, kablovsku televiziju. Ono što zauzima javni prostor je određeno industrijama koje su posvećene masovnom marketingu, namjerama vlasnika sredstava za komunikaciju. Poezija ostaje umjetnost koja se može, i koja nastavlja da bude, stvarana bez skupih sredstava, materijalni zahtijevi su joj skromni. Tokom najvećeg broja dana u godini u Sjedinjenim Državama, održi se nekoliko hiljada pjesničkih večeri - u kafeima, galerijama, u malim podrumskim prostorima, u kampusima, sinagogama, crkvama, na festivalima na otvorenom i demonstracijama, u bibliotekama, zatvorima, opštinskim centrima, na konferencijama, u pozorištima, barovima, dnevnim sobama, štalama; u amfiteatrima gradskih bolnica. Kao pozornica može poslužiti rasklopljivi podijum sa održanog muzičkog koncerta ili ozvučena govornica; podijum može biti prikolica kakvog kamiona ili ostaci nekog starog pozorišta. Pjesnik može čitati sa stranica sveske, male knjige rukom ispisane, iz prekucanog rukopisa, objavljene knjige. Ona može nositi kofer pun knjiga za prodaju; on može ponijeti sa sobom mandolinu ili bubanj. Ili može nastupiti nekoliko pjesnika koji imaju po pet minuta da pročitaju pjesmu (vrijeme koje obično prekorače) kako bi prikupili sredstva za neki časopis, za područja nastradala od zemljotresa, za mir, porušeno sklonište za žene, podršku piscu kome prema američkom zakonu prijeti deportacija.

***

Bilo je to jedne kasne večeri, aprila 1991. godine. U Nujorikan pjesničkom kafeu u Njujorku završavala se predstava dramskog pisca iz Puerto Rika, i počinjalo pjesničko veče gej muškaraca i žena, prvo takve vrste na ovom mjestu. U jednom od blokova Avenije B, prilično zapuštenom i punom smeća, nalaze se gotovo neprimjetna vrata kroz koja ulazite u uzak prostor; bar se nalazi sa desne strane, kuhinja bučna ali nevidljiva sa lijeve, zidovi od cigle uzdižu se ka gore, posloženi stolovi i stolice, i veoma mala pozornica, više platforma nego pozornica. Dok sam dolazila iz Louer Ista Sajda, stalno mi je na umu bio odlomak iz pjesme “Most“ Harta Krejna u kome se Rip Van Vinkl kune kako je vidio Brodvej.

Dva beskućnika - publika koja je odgledala predstavu, i publika koja je dolazila na pjesničko veče, susretale su se, spajale, neki su odlazili, neki dolazili; jedna publika ulivala se u drugu.
    
Kafe, koji je 1974. godine osnovao pisac Miguel Algarina, na svojoj je drugoj lokaciji u Louer Istu. Isprva je to bio prostor za sastanke i izvedbe raznog tipa njujorških umjetnika portorikanskog porijekla, potom je postao centar za multikulturalnu ubranu poeziju i teatar, sve življi u gradu koji je postajao otužan, koji je pjesmom odgovarao na gnijevne, satirične, tmurne vizije iz dubine svoje tajanstvene duše. Na ovo čitanje koje je organizovala Suzan Šerman, pjesnikinja i urednica kulturološko-političkog feminističkog časopisa I-KON, svoju poeziju predstavili su Koreanac podignut među bijelcima, Mi Ok Bruining, crni Latino Brus L. Burgos, afro-Amerikanci Čeril Klark, Doroti Randal Grej i Donald Vuds; pjesnici bijele rase, ali klasne i etničke mješavine: Amerikanac italijanskog porijekla Rašel Guido de Vries, katolik Čarls Frederik, Amerikanac portugalskog porijekla Dejvid Trinidad, Amerikanke jevrejskih korijena Margaret Rendal i Suzan Šerman. Dok ste slušali pjesme, mogli ste osjetiti da su neke formalno savršenije, druge još uvijek nijesu bile dovedene do savršenstva, neki pjesnici imali su više iskustva u čitanju pjesama, neki su po tom pitanju bili neiskusni. Ali mješavina večeri koju su stvorili ti različiti i povremeno konfliktni glasovi bila je uzbudljiva, a takva je bila i publika - raznovrsna po starosti, seksualnosti, boji - publika napeta u osluškivanju pjesničkih riječi uprkos lupi i zveketu koji su se čuli iz kuhinje ili zvucima policijskih voki tokija kod ulaza, ispred kafea.
    
Ono što je pjesnicima bilo zajedničko, što ih je povezivalo više i od same poezije, iste seksualnosti, jeste zajedničko uporište, platforma, glas među glasovima koji su nalazili svrhu u govorenju ili pjevanju o egzistenciji u Sjevernoj Americi. Za nijedno od njih takvo uporište nije se moglo prihvatiti zdravo za gotovo; ali ako su ih određene poetike isključivale, oni su bili odlučni da pronađu druge kako bi otkrili što znači biti dio grada, dio ove publike, kao tamnoputo, žensko, poluasimilovano jevrejsko ili sicilijansko biće, koje je erotski ugroženo, zakonodavno ugroženo, i koje opstaje uprkos zabranama homoseksualizma, rasizma, uprkos sidi. Bila je to poezija tugovanja, optuživanja, oštre erotske komedije, religiozne jeresi, lude fantazije, pomalo banalnosti (gotovo uvijek utažene na određen način pjesnikovim stilom čitanja), i nekoliko pjesama nevjerovatne originalnosti, koje su zvučale kao ništa drugo što sam ranije čula.
Veliko poput društvenih, političkih, estetskih razlika među pjesnicima i među nama, njihovim slušaocima, društvo se uključilo u taj poduhvat; pod jakim svijetlima, sa mikrofonom koji se povremeno kvario, poezija je živjela, gurala nas jedno ka drugom.
    
I možda je ovo nada: da prohtijevi poezije ostaju skromni, da pjesnici svoje glave drže podalje od uzbuđenja uspjeha koji se kuju u prijestonicama promocije, marketinga, konzumerizma, i, posebno, konkurencije - čemu nas uče u školama, podržavaju u porodicama - kada guraju “zvijezdu“ nauštrb kulture zbog čega ljudi više žele veliku popularnost nego učešće, savezništvo, razmjenu i improvizaciju sa drugima. Možda je u ovome nada: da poezija po svojoj prirodi, nikada neće biti vezana za profit, marketing, konzumerizam.


Priredila i prevela: Aleksandra Nikčević Batrićević