Mogla bih pomenuti ranu Siksu koja je odbranila doktorsku disertaciju o književnom djelu Džejmsa Džojsa i poslije toga bila nagrađena prestižnim položajem na Université de Paris VIII gdje je bila rukovoditeljka Studijskog programa za englesku književnost. Ova Siksu napisala je veliki broj tekstova i studija o književnoj kritici i filozofiji. Ili bih mogla pomenuti Siksu koja je otkrila svijet kreativnog pisanja, svijet u kome je inicirala neku vrstu fikcionalnog autobiografskog stila koji je inspirisao autore, filozofe i književne kritičare. Postoji još jedna Siksu – dramska spisateljka. Njeni mnogobrojni komadi, scenarija, čak i libreto za operu, bili su dobro prihvaćeni od publike i kritike. Ipak, čini se da Siksu koja je najbolje poznata u međunarodnim krugovima jeste Siksu-feministkinja. 1974. godine formirala je Centar za ženske studije na matičnom univerzitetu. U okviru tog centra ponuđen je prvi doktorski program za ženske studije u Evropi. Ova Siksu slavi teoriju ženskog pisma (ecriture feminine), etički stil pisanja (kojim žene, posebno, mogu raspolagati) koji je kadar da, kroz fonetsku inskripciju ženskog tijela, njegovog pulsiranja i strujanja, otvori i prigrli različitost drugog.

Kroz prozu i teoriju koju ste pisali tokom sedamdesetih godina, konstruisali ste koncept ženskog pisma koji je inspirisan deridijanskim. Tekstovi poput onih koje ste sa Katrin Kleman objavili u Novorođenoj ženi (1975), posebno Vaš "Smijeh Meduze" (1976), razvijaju teoriju pisanja koja se zasniva na libidalnoj ekonomiji ženskog i koja poziva na preispitivanje biseksualnosti. U "Ekstremnoj vjernosti" (1988) koja je uslijedila, nastavili ste da proširujete i razjašnjavate ovaj koncept locirajući polnu razliku u kontekst kulturnog domena. Kako ova teorija inspiriše psihološko-poetičke tekstove koje pišete? Da li pored estetske dimenzije obezbjeđuje etički i politički okvir za njih?

- … Za mene teorija ne dolazi prije, da inspiriše, ona ne prethodi, ne diktira, već je, više od svega, posljedica mog teksta koji je po svom porijeklu filozofsko-poetički. Svaki put kada napišem ili, pak, dok pišem takozvani "teorijski tekst" – stavljam ovu sintagmu među znake uvoda i izvoda jer, u stvarnosti, moje teorijske tekstove prožima poetski ritam – to radim kako bih odgovorila na sadašnji trenutak u okviru kulturnih dešavanja, gdje me je ambijentalno stanje diskursa – akademski diskurs, na primjer, ili novinarski ili politički – navelo da ponovo sagledam stvari, da zaustavim svoje putovanje i dam sebi malo vremena da naglasim, da na didaktičan način izrazim trenutak promišljanja koji je za mene neodvojiv od poetskog pokreta, ali za kojeg mi se činilo da je u potpunosti pogrešno shvaćen, zaboravljen ili, doista, potisnut od strane onog što je aktuelno. Tako da je sve ono što se u mom radu naziva "teorijskim", u stvarnosti, vrsta zastoja u pokretu kojem pribjegavam kako bih podvukla na jasan način ono što sam napisala ili što se već duže vrijeme može čitati u mojim proznim tekstovima. Teorija nikada nije inspirisala poetske tekstove koje sam napisala. Moji poetski tekstovi s vremena na vrijeme bivaju negdje potisnuti – u ovom trenutku ja sam upravo u toj fazi – kako bi mogli biti čuti na neposrednije, razgovjetne načine. Drugim riječima, za mene je to uvijek posljednje utočište. Dakle, moje odgovor je ne… Teorija mi ne obezbjeđuje dodatnu etičko-političku strukturu; to je ustupak koji pjesnik čini u prihvatanju pedagoške odgovornosti.

Iako pohvalno govorite o Koletinom djelu, djelu Dirasove, Ženea, Džojsa i Šekspira, glas Klaris Lispektor najčešće se čuje u Vašim proznim tekstovima Živjeti narandžasto (1979), Ekstremna vjernost (1988), Čitajući sa Klaris Lispektor (1990) i Tri koraka na stepenicama pisanja (1993), konstituišu počasnu identifikaciju i razmjenu sa tekstovima Lispektorove. Na koji način njene riječi stimulišu mitski kvalitet koji se uliva u Vaše pisanje? Da li Lispektorova na bilo koji način motiviše stalan povratak božanstvu koji je primjetan u Vašoj prozi?

Prije svega, reći ću da je apsolutno tačno da Klaris Lispektor ima izuzetno mjesto među referencama na koje se pozivam i da je za mene jedinstvena. Ne postoji neko sa kim bih je mogla uporediti. Niko među našim savremenicima. Postoji još jedna osoba koja ima jedinstveno i izuzetno mjesto, a to je Žak Derida. Na određen način, mogla bih reći – mada, radeći ovo, prilično pojednostavljujem stvari – da oboje zauzimaju prostor: on prostor određenog maskuliniteta sposobnog za feminitet, ona prostor feminiteta sposobnog za maskulinitet.
Da se osvrnem na odnos koji imam prema djelu Lispektorove: čitam je od 1977. godine, i tek dvije godine poslije toga počela sam da saznajem njen tekst, postala sam sposobna da na njega odreagujem ili, da tako kažem, bile su mi potrebne dvije godine da razumijem njenu misao. Počela sam da objavljujem 1967, 1977. godine imala sam već dvanaest ili trinaest objavljenih knjiga, četiri ili pet zbirki teorijskih eseja koji su i danas referencijalne tačke, poput Novorođene žene, nekoliko dramskih ostvarenja. To je osoba koja se susrela sa Klaris Lispektor, drugim riječima osoba koja ima prilično dugo književno, poetičko i političko iskustvo. Imala sam veliku sreću da u njoj prepoznam saradnicu i savremenicu. Prisutnost u mojim tekstovima onoga što nazivate "mitskim kvalitetom" ili, drugačije, zapisivanjem sistema aluzija prema Bogu u mojim tekstovima, pod navodnicima, je iskonsko za mene. Moja prva zbirka kratkih priča, iz 1967. godine, nosila je naslov Prénoms de Dieu [Imena Boga]. Uvijek sam se poigravala s Bogom. Za mene, označitelj Dieu, kao što sam već rekla, jeste sinonim za ono što se dešava izvan nas, za našu sopstvenu projekciju prema budućnosti, prema beskonačnosti.
Ono što takođe želim reći jeste da je jasno kako poput svih pisaca koji se pozivaju na Dieu riječ i riječ Dieu u svojim tekstovima, u religioznom smislu sam ateistična, ali književno deistična… tako stvari stoje. Najzad ja mislim da niko ne može pisati bez pomoći Boga, ali šta je, Bog? bez pomoći pisanja, Bog-kao-Pisanje.

1974. godine, osnovali ste Centar za ženske studije na Universite de Paris VIII. U posljednje vrijeme Vlada je prijetila da će zatvoriti taj ženski doktorski program i istraživački centar u Parizu. Koji su događaji doveli do osnivanja tog programa tokom sedamdesetih godina, a koji do prijetećih povika koji su uslijedili tokom devedesetih godina?

Dva su razloga zbog kojih sam formirala Centar za ženske studije 1974. godine. Jedan od njih bio je fundamentalan i na njega je uticala sljedeća činjenica: tada sam bila profesorka engleske književnosti koja je osjećala da je satjerana na marginu. Postala sam akademkinja, u definiciji u kojoj je referent nacionalan. Za mene književnost ne može biti književnost ako je zatvorena u granice. To je prva stvar. Književnost je transnacionalna zemlja. Autori koje smo čitali uvijek su bili građani svijeta, prelazili su granice, bili odmetnici. Otuđivali su sopstveni jezik. Druga stvar je da je književnost – poput svih diskursa – u većini maskulina. I tako sam ja bila neko ko je podučavao, uz to s mnogo strasti, ograničenu književnost, odnosno englesku i maskulinu književnost. U tom poslu veoma sam srećna pod uslovom da isključivanja nema. Pokušala sam da izađem iz ograničenog prostora u kojem nema polne razlike, prostora unilanguage, itd, i iskoristila sam reorganizaciju univerzitetskih struktura u Francuskoj, doktorskih struktura u Francuskoj i potrebe, za francusko istraživanje, otvaranja novih doktorskih programa, izrađivanja doktorata kakvi u Francuskoj do tada nijesu izrađivani. Godine 1974. moja ideja bila je prihvaćena. U pitanju je interdisciplinarni doktorski program koji je uz to interkulturalan, interlingvistički, itd, program koji je srušio sasvim apsurdne pozicije između književnosti i filozofije, između jezika, i sa druge strane, od trenutka kada je pružio utočište drugim diskursima u odnosu na one koji su striktno književni, i kada se može čuti istorijski glas, sociološki glas, psihoanalitički glas, itd, dozvolio mi je da uvedem temu koja mi je bila draga, temu polne razlike. Uskoro sam počela da se bavim opštom tematikom tj. poetikom polne razlike, što nikada prije toga nije bio slučaj u Francuskoj. Ali, upravo iz tog razloga je prijećeno da će ovaj program biti suspendovan, što se nedavno i desilo, jer su novi autoriteti koji datiraju iz doba Baldurove vlade postavili sljedeće pitanje: zašto su nam u Francuskoj potrebne ženske studije kada nema muških? Eto Vam odgovora – veoma je jednostavan! Ovaj podatak govori o ideološkoj zaostalosti Francuske. Francuska je na petnaestom mjestu u svijetu kada je u pitanju problematika koja se odnosi na žene i petnaesta, takođe, po pitanju razvoja jednakosti žena u društvu, na mjestu koje dijeli sa Grčkom.