Još uvijek dobijam ta pisma
Većinom od slomljenih ljudi iz tijesnih soba,
sa poslom u fabrici ili bez posla koji
žive sa kurvama ili bez ikakvih žena, bez nade, samo
piće i ludilo.
Većina ih je na papiru sa linijama
pisana tupom olovkom
ili mastilom
sintim rukopisom koji naginje
ulijevo
I papir je često pocijepan
obično sve do pola.
I kažu kako im se sviđa to što radim
pisao sam iz iskustva. I
to prepoznaju. Uistinu, dao sam im drugu
šansu, neko priznanje svega što jesu.
Tako je, prošao sam to, i gore nego većina njih
Ali pitam se da li znaju gdje njihova pisma
završe?
Dakle, bačena su u kutiju,
Iza šest stopa visoke živice sa dugačkim prilazom
do garaže za dvoje kola, do ruža, voćnjaka,
životinja, prelijepe žene, već nakon godinu napola
otplaćene hipoteke, do novog auta
kamina, i zelenog dva inča debelog tepiha
sa mladićem koji sada piše moje stvari,
držim ga u kavezu sa
pisaćom mašinom, hranim ga viskijem i kurvetinama
dobro ga išibam kajišem tri do četiri puta
nedjeljno.
Imam pedeset devet godina, a kritika kaže
Da su moje stvari bolje nego ikad. |
